Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

DJECI TREBA POSTAVITI GRANICE!


Djeci treba postaviti granice! Jedna od češće izgovorenih rečenica, od roditelja i stručnjaka. Ali što je to tačno? Prije se pod tim najčešće pod
razumijevalo da djeca budu poslušna, pridržavaju se pravila i pokazuju poštovanje prema starijima. Danas su sve glasniji prigovori da djeca ne iskazuju ništa od navedenog. Gdje smo onda zapravo, trebaju li djeci zaista "čvršće granice"?

Pogledajte odgoj se izmijenio. Zna se da slijepa poslušnost nije zdrava. Razna znanstvena saznanja ukazuju koliko je važno uvažiti djecu, napustiti karakteristike strogog autoritarnog vaspitnog stila. Istovremeno, danas se sve češće zamjera da su djeca samoživa, nemaju razumijevanja za druge i traže isključivo ispunjavanje vlastitih želja. Kako naći put između te dvije krajnosti, kako odgajati djecu s uvažavanjem, a ipak dajući određene smjernice?

Otkrivanje osobne odgovornosti

Danski obiteljski terapeut Jesper Juul puno govori o pojmovima osobne i društvene odgovornosti. Društvena odgovornost je ono što tradicionalno smatramo pristojnim ponašanjem, izvršavanjem svojih obveza, ukratko odgovornim pristupom prema obitelji i cijeloj zajednici. Do sada smo učili da je ovo jedina odgovornost. I naravno da je važno biti odgovoran u ovom društvenom smislu, jer živimo u zajednicama, gdje je nužno poštivanje pravila i drugih, a nije na odmet ni čuti ljubazno "molim" i "hvala". Međutim, teškoće nastaju ako smo samo odgovorni na taj način, ako stalno promišljamo što treba drugima, što se od nas očekuje, kako bismo se trebali ponašati.

Osoba koja razmišlja tako može biti prijatna za druge, ali teška samoj sebi. Teška samoj sebi na način da sebe ne poznaje, da nije svjesna osobnih potreba i osjećaja ili ne usuđuje to izraziti. Tada teško može imati i iskrene bliske odnose s drugima, jer se zapravo pretvara dok je s njima. Teško je cijeli život živjeti prilagođavajući se drugima pa tako s vremenom može doći do frustracije i nezadovoljstva, pa čak do pojave depresije.

Osobna odgovornost se odnosi na to koliko smo odgovorni prema samome sebi. Temelji se na zdravoj samosvijesti i naspremnosti da djelujemo u skladu s osobnim potrebama. Samosvijest se odnosi prvo na to koliko se dobro poznajemo - svoje potrebe, svoje želje, svoje preferencije, svoje strahove itd. kao i da imamo uvid u to što je za nas dobro, a što nije. Kao drugo, koliko to prihvaćamo kao svoje osobine koje nisu ni loše ni dobre, nego su jednostavno sastavni dio nas.

Primjer toga je znam li recimo o sebi da mi prvo treba predah kada dođem s posla kućii pet minuta u kojima ću popiti na miru kafu prije nego što se mogu posvetiti u potpunosti djetetu i daljnjem ritmu dana i mogu li to prihvatiti kao svoju osobinu (umjesto da se grizem zbog toga i predbacujem sebi da nisam dovoljno dobra majka ili organizirana domaćica). Ili znam li o sebi da mi u trenucima frustracije najbolje pomaže šetnja prirodom i prihvaćam li to kao svoju osobinu, a da ne doživljavam sebe zbog toga kao čudakinju koji ne zna da traži potporu od drugih. Biti osobno odgovoran znači reći drugima što mi treba i ponašati se u skladu s tim što znam o sebi - na primjer voditi računa da imam svojih pet minuta nakon dolaska kući ili omogućimi sebi šetnju prirodom nakon teškog dana.

Uloga roditelja

Kako onda djeca stječu osobnu odgovornost? Dijelom je imaju od rođenja jer već beba osjeća koji joj se dodir sviđa, i može reagirati plačem kada joj nešto ne odgovara. Koliko će je dalje moći razvijati, ovisi prvenstveno od roditelja. S jedne strane su roditelji model koji pokazuje kako se živi osobna odgovornost, as druge strane roditelj omogućuje djetetu iskazivanje i razvijanje vlastite osobne odgovornosti.
Kada malo dijete pri hranjenju nakon nekog vremena počne okretati glavu od hrane koju roditelj nudi, roditelj to može prepoznati kao signal da dijete više nije gladno. U skladu s tim može prijateljskim tonom reći "Aha, nisi više gladan". Dijete tako dobiva poruku da je njegov signal viđen i prihvaćen. Isto tako dobiva poruku da roditelj prihvaća i vjeruje u njegov procjenu koliko je gladno. U tom smislu dobiva potvrdu da može samo osjetiti koje su njegove potrebe. Suprotno tome bi bilo nešto poput "Mama je tužna što nećeš više jees", gdje dijete dobiva poruku da jede radi majčine (ne) sreće, a ne radi svog osjećaja gladi.
Kada majka kaže "Neću se sada igram s tobom kockicama, sada čitam svoju knjigu", dijete može biti tužno jer je majka u tom trenu odbila njegovu želju. Majka može dodati "Vidim da bi ti radije da se igram s tobom. Kad pročitam ovo, igraću se s tobom. Hoćeš li se do tada igrati sama ili raditi nešto drugo? "Takvim odgovorom pokazuje razumijevanje za dijete, daje mu i izbor što bi moglo raditi. Istovremeno vrlo je jasno izrekla što ona sada želi. Važno je naglasiti da je način kako će roditelj izražavati svoje potrebe i svoje osobne granice, zapravo ključan. Roditelj, zalažući se za sebe, mora voditi računa io djetetu, a to je vidljivo u načinu kako s djetetom razgovara. Ne mora biti pri tome biti pretjerano i čak umjetno ljubazan - "Znaš dušo da mami treba malo odmora" uz ljubazan smiješak. Umjesto toga, može jednostavno jasno i izravno reći "Ja bi sada radije čitala" i nastaviti s čitanjem.

Bez predbacivanja djetetu

Ono što je izuzetno važno, a često je upravo to roditeljima teško - samo reći što žele ili ne žele, bez da usput predbaci djetetu "Zar ne razumiješ da i mama mora malo da se odmori?" Dijete može biti tužno ako roditelj u nekom trenutku da prioritet svojoj potrebi, ali neće zbog toga biti nesretno. I svakako je dobilo izravan i iskren odgovor od roditelja. Dugoročno gledano, dijete ima priliku naučiti kako voditi računa o vlastitim potrebama, kako ih iskaže i iživi, ​​a pritom uvažavava i drugu stranu koja možda želi nešto drugo. A to je jedan dio koji je vezan i za društvenu odgovornost - u smislu odgovornog i obzirnog ponašanja i prema drugima. Govoreći u terminima granica - ako roditelj izriče svoje osobne granice tako što vrijeđa dijete i time prelazi njegove granice, ništa nije postigao. Dijete se osjeća loše, krivo i naučilo je da kada želiš založiš za sebe, to je moguće jedino tako da prelaziš preko drugoga.
I ako se vratimo u kategorije odgovornosti, postaje jasno da osoba kojoj je omogućeno da razvija osobnu odgovornost, istovremeno razvija i društvenu odgovornost. Suprotno tome, ako dijete odgajamo samo biti društveno odgovorno, ono to može postati, ali sigurno uz to neće razviti osobnu odgovornost. Djeci ne trebaju "granice i stroga pravila", potrebni su im roditelji koji znaju da budu osobno odgovorni! Tako dugoročno i dijete i cijelo društvo najviše profitiraju.

Izvor: Klokanica

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi

KARATE - ZDRAVLJE

TOLERANCIJA