Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

KRITIKA


Smatra se da roditelji do druge godine života djecu stavljaju na pijedestal i obasipaju komplimentima, a od druge godine ih naglo i beskompromisno počinju kritizirati za sve u čemu ne odgovaraju njihovim očekivanjima. Namjera kritiziranja je najčešće navesti djecu na ispravno ponašanje, što je pak odraz kulture u kojoj živimo. 
Kritike mogu biti dio verbalnog zlostavljanja, ali većinom su samo dio naučenog ponašajnog obrasca kojeg sami još nismo osvijestili pa ne znamo drukčije.

“Ne činiš to kako treba, pusti mene!", "Nisi dobra u tome, bavi se nečim drugim.", "Dobro si to naučila, ali ne znaš to primijeniti.", "Zašto si to napravio, ugledaj se na brata!", "Možeš ti više, samo da nisi tako lijen.", "Može on to, ali neće, ništa mu se ne da."...

Jeste li se uhvatili kako izgovarate ovakve ili slične rečenice svojoj djeci?

Djeca i mladi su najosjetljivija skupina našeg društva. Potrebno im je puno razgovora, razumijevanja, potpore, razumne pohvale da bi se razvili u cjelovita i zdrava psihofizička bića. Pod razumnom pohvalom ne podrazumijeva se olako davanje komplimenata, već promišljena pohvala kad se sagleda cjelokupni rad ili postupak djeteta u svrhu daljnjeg napretka i većeg osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja.

Unatoč tome što većina roditelja razumije važnost navedenog, brojni se ne mogu suspregnuti od svakodnevnih kritika sličnih onima s početka teksta. Kritike su često upućene svakodnevno, nepromišljeno i govore više o osjećaju životnog nezadovoljstva samog roditelja nego postupku djeteta.

Što kritiziranjem poručujemo djetetu?

Roditelji uglavnom žele najbolje za svoju djecu i kritike upućuju u svrhu djetetovog razvoja, ali dijete ih ne doživljava na takav način. Kritike omalovažavaju dijete, snižavaju njegovo samopoštovanje i emocionalno ga iscrpljuju.

Postoje bolje alternative kritiziranju. Važno je da roditelj, u trenutku ljutnje ili razočaranja, zastane, razmisli što je to što ga tišti u djetetovom ponašanju i bira riječi kojima će to izraziti.

Djeca će bolje doživjeti izjave: "Vidim da si se potrudio, mislim da još možeš poraditi na tome. Ne dobivaš dobre ocjene, razmislit ćemo što ti otežava učenje. Smatram da ne radiš dovoljno, ali znam da možeš bolje i više, ja ću ti pomoći."

Obitelj nije jedino mjesto gdje se dijete susreće s kritikama. Škole su često najveće izvorište kritika zbog nepoznavanja boljeg načina komunikacije s djetetom.

Učitelji kao i roditelji prigovorima nastoje dijete usmjeriti na proces učenja i ponašanje koji oni smatraju ispravnim. Pohvalom razvijaju osjećaj moći, važnosti, ostvarenja u djeteta, dok kritikom razvijaju negativno mišljenje djeteta. S vremenom, dijete uistinu razmišlja o sebi kao o neuspješnoj i lijenoj osobi.

Učitelji govore: "Ne ide ti ovaj zadatak, neka ga netko drugi riješi.", "Nisi dovoljno učio.", "Sve bi bilo lakše, kad ne bi bio toliko lijen i nezainteresiran.", "Pogledaj učenika do sebe, je li se on tako ponaša?", "Tvoj brat je bio bolji u školi."...

Učenik misli: "Ni u čemu nisam dobar, bolje da se prestanem truditi. Ništa mi ne ide, zašto uopće gubim vrijeme na ovo? Bolje da se idem igrati. Drugi ovo bolje znaju, bolje da se ne javljam."

Iako učitelji i roditelji ponekad kritiziraju djecu vodeći se pozitivnim mislima kao što su djetetovo usmjeravanje u pravcu truda, zalaganja, dobivanja boljih ocjena, pristup je pogrešan i cilj neostvaren.

Kritiziranje ne bi smjela biti odgojna strategija jer ono degradira djecu i ne nudi protumodel ponašanja. Štoviše, stalne kritike rezultiraju dječjim otporom ili se dijete razvija u nesigurnu i pokornu osobu.

Stoga, ako želimo odgovorno, osnaženo, zdravo i marljivo dijete, trebamo birati postupke i riječi.


LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi