Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

"KRALJICA IZ DVORIŠTA" BISERA ALIKADIĆ PDF































Bisera Alikadić

Bisera Alikadić je bošnjačka pjesnikinja iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Podhumu kod Livna, 8. februara 1939. godine. Od 1947. godine živi u Sarajevu.

U Sarajevu je završila školu, a nakon toga je jedno duže vrijeme radila u "Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci" kao knjižničar. Još kada je bila mala njezini radovi su bili objavljivani u listovima za djecu.

Njezina prva samostalna knjiga izašla je 1972. godine, a zove se "Noć i ćilibar". Nakon toga objavila je još za odrasle dva romana, poeziju u sedam knjiga te dvije zbirke u pričama za djecu. Zbirka pjesama "Grad Hrabrost" nastala je tijekom prve godine rata. Osim što se smatra štivom za djecu, preporučuje se i odraslima.

Piše modernu poeziju i nikada se nije držala klasične bosanske književnosti. Najčešće piše o temama žene i samoće koja se osjeti u velikom gradu. Piše slobodnim stihom, gotovo bez rime.

Zastupljena je u više antologija, panorama, izbora bih književnosti, kao i ex Jugoslavije. Zastupljena je u lektiri za osnovne škole.

Bisera Alikadić je prva Bošnjakinja koja je objavila roman (za odrasle). Oba njena romana su adaptirana za radio. Članica je Društva pisaca BiH. Objavila je dva romana, nekoliko knjiga poezije, brojne priče i pjesme za djecu, te novelu i tri radio drame. Na FTV, u okviru Dječjeg programa, emitirano je pet priča Bisere Alikadić, a na radiju su izvedene njezine tri radio drame - "Malo zvono", "Ljubavna priča" i "Gniježđenje".

Najpoznatija djela su joj "Larva", "Pjesme", "Kraljica iz dvorišta", "Dok jesam Ciganka".

Prevođena je na engleski, francuski, poljski, njemački, turski, albanski, španjolski, nizozemski, slovenski i makedonski.
Zbirku priča “Kraljica iz dvorišta” bošnjačka spisateljica Bisera Alikadić posvetila je svom ocu učitelju Nijazu koji je bio pisac ratnog bukvara, ali i svoj ostaloj djeci. Zbirka se sastoji od 18 priča, odnosno od 17 priča i brojalice na kraju.
Sadržaj ide redom:
Kraljica iz dvorišta
Vozač koji je volio djecu
Nena, sena i čekmedže
Priča o priči
Dotrajale stvari
Kako su se voljele dvije lijenčine
Livadska porodica
Patuljci i košarkaši
Rat stvari
Štipaljke
Ljubav i drage uspomene
Nevenka i jezero
Na pijaci
Tetka Ena
Mama
Draganin kaput
Zlatna knjiga
I na kraju brojalica
Autorica se u pričama dotakla djetinjstva mnoge djece. U njima je možda i oživjela njihove uspomene. Zbirka se sastoji od lijepih priča u kojima je opisano bezbrižno dječje odrastanje, ali isto tako pojavljuju se i priče u kojima spisateljica opisuje kako je bilo odrastati za vrijeme rata kada nije bilo novca i kada su mnoge obitelji bile siromašne.
Dotakla se i priča o smrti jednog roditelja, ali i rastavi. Sve je opisano onako da djeca lakše shvate, a možda i lakše prebrode ako se i sami moraju nositi s jednom od takvih neugodnih situacija.
Kratak sadržaj
Kraljica iz dvorišta
U jednom dvorištu nalazila se stara šupa. Bila je pomalo zapuštena i vrata su joj se klimala. Djeca su se često voljela tamo igrati skrivača, skrivali bi se upravo iza tih rasklimanih vrata.
Mjesec maj je postajao sve ljepši. Bašta je cvjetala, a bilo je i sve više pčela čije se zujanje moglo čuti. Kod roditelja djece sve češće je navraćala mala i debela žena. Njezina visina bila je poput visine nekog djeteta, ali je zato bila široka kao veliki sanduk u kojem se drže cipele. Žena se sve više zanimala za šupu, često je razgledajući.
Jednoga dana obitelj je čula zvukove čekića. Potrčali su vidjeti što se događa, kad su ugledali ženu koja je dovela majstora kako bi popravio sve što je potrebno popraviti na šupi. Tako je uskoro bio popravljen prozor, a i vrata su ponovo stajala onako kako treba. Zidovi su bili obojeni lijepom bijelom bojom.
Nakon toga, donesena su dva velika i teška sanduka, krevet koji je bio oslikan anđelima te stari štednjak. Sanduci su bili prepuni ženine robe koje je tada redom izvadila i složila. Isto tako, imala je i dosta knjiga, a one su sve bile u starim kožnim omotima. Izvadila je i slike čiji su rubovi bili pozlaćeni.
Šupa nije imala struje niti svjetla pa je žena odlučila na zid staviti fenjer. Nije ga stavila visoko da bi ga mogla upaliti i ugasiti po potrebi jer je bila jako mala.
Djeci je starica bila jako zanimljiva upravo zbog toga što je djelovala drukčijom. A zanimljiv im je bio i njezin novi prostor. Puno zanimljiviji nego njihove sobe. Zato su počeli sve više vremena provoditi s njom. Rekla im je da se zove Regina te da njezino ime u prijevodu znači kraljica. Djeca su se međusobno gledala i smijuljila.
Regina je voljela peći kolače s rumom pa je djecu često znala poslati u trgovinu da joj kupe ruma. Pričala im je kako je u mladosti pisala pjesme. Često bi im ponavljala jednu pjesmu koja su djeca već i sama naučila.
“Pjevala bih, al ne mogu
Slomio mi Pegaz nogu.
Pjesnička mi žica pukla –
Po meni je šiba tukla.”
Kada bi djeca konačno nakon dugog vremena izašla iz njezinog stana, smijali bi se i njezinoj pjesmi, ali i imenu. Nije im bilo jasno kako njezino ime može značiti kraljica, a tako je mala poput patuljka i nimalo ne nalikuje kraljici. Sprdali su se da je možda kraljica patuljaka, ali im nije bilo jasno kako je to moguće jer patuljak je muško, a ona nema ni bradu. Odlučili su je prozvati Patuljak Ćosko. Tako će je zvati samo u tajnosti kada ona ne bi čula.
Avion je letio iznad grada, a Regina je izašla da vidi što se događa. Taman se spremala pojesti komad kolača kada je ugledala najmanjeg od djece, dječaka Slobodana. Dala mu je kolač, a on joj je zahvalio riječima: “Hvala, teta Ćosko.” Regina je bila u čudu zašto je tako zove, a dječak joj je objasnio da je sva djeca tako zovu. Tada je pogledala djecu ispod naočala i briznula u plač.
Djeci je bilo žao starice i zaključili su kako je nisu trebali tako nazvati jer je njezino ime samo po sebi bilo smiješno i posebno.
Regina je izvadila plavu maramicu na kojoj je bilo izvezeno slovo R i počela je brisati suze. Djeca su vidjela da Regina ima najljepše maramice, da ih pegla i s velikom nježnošću drži u rukama. Svi su se zasramili.
Od toga dana djeca su jako zavoljela Reginu. Nakon nekog vremena Regina je otišla živjeti u dom za starije, a djeca su bila jako tužna zbog toga. Šupa je opet postala zapuštena i ružna.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: dvorište i šupa
Vrijeme radnje: mjesec maj
Likovi: djeca i starica Regina
Analiza likova
Regina – starica koja je došla živjeti u dvorište jedne obitelji gdje se nalazila stara, zapuštena šupa. Ona ju je preuredila kako bi ondje živjela. Bila je često okružena djecom i jako ih je voljela. Učila ih je pjevati pjesmice, a znala im je ponuditi i kolače. Bila se jako rastužila kada su je djeca prozvala Patuljkom Ćoškom. Nakon nekog vremena napustila je šupu i otišla je živjeti u dom za starije.
Djeca – voljela su vrijeme provoditi vani igrajući se u dvorištu i u staroj šupi. Kada je u šupu došla živjeti starica, bili su jako znatiželjni i željeli su je upoznati. Često su se s njom družili i voljeli su provoditi vrijeme s njom, slušajući priče o njezinom imenu i pjesmicama. Ismijavali su joj se zbog imena, ali na kraju im je bilo žao i odlučili su da to više neće činiti.
Vozač koji je volio djecu
Svaki rat jako osiromaši narod. Tako je bilo i nakon Drugog svjetskog rata. Ničega nije bilo dovoljno, a pogotovo nije bilo dovoljno automobila. Tada je jedan od rijetkih koji je posjedovao automobil bio čika Božo.
Čika Božo je imao ženu, a njih dvoje su sami živjeli u jednom malenom tavanskom stanu. Nisu nikada imali djece pa su život posvetili brizi za golubove. Isto tako, rado su htjeli primiti u posjeti svu djecu iz ulice.
Čika Božo je uvijek bio lijepo odjeven, a u susjedstvu se pričalo da kao vozač vozi sve važne ljude, od ministara do njegovih pomoćnika.
Pranje auta bio je za djecu glavni doživljaj u ulici. Ona bi se stisnula uz njega i pomagala mu oprati automobil. Čika Božo nije radio razliku i volio je pričati s djecom kao s odraslima.
Čika Božo je često i vozio djecu svojim automobilom, a kada bi to činio automobil mu je bio uvijek čist. I djeca i čika Božo su posebno uživali u tim trenucima. Djeca su bila toliko oduševljena da su Božu smatrala svojim prijateljem.
Da ih razveseli, Božo ih je često odvezao automobilom par ulica, tamo ih je ostavio, a vesela djeca bi se pješice vratila kući. Pričali su o tome kako je on dobar čovjek jer možda ih nije ni smio voziti, ali ipak bi to činio. Često ih je nudio i s bombonima. Kada bi se tako vozili, zatrubio bi čika Božo pa bi svi u njih gledali. Djeca su bila oduševljena, a ponajviše zbog toga što mu nije smetalo da ministar vidi kako vozi djecu.
Jedino je “živčana” Ruža kako su je zvali znala negodovati i prijetiti da će ministar jednoga dana doznati da Božo vozi djecu.
Ispričani događaji dogodili su se davno. Danas nitko, a najmanje policajci, ne bi dozvolio da se toliko djece odjednom vozi u automobilu.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: automobil i stan čika Bože, na ulici
Vrijeme radnje: nekada davno
Likovi: čika Božo, djeca, živčana Ruža
Analiza likova
Čika Božo – dobar čovjek koji je živio sa suprugom u tavanskom stanu. Brinuo se o golubovima. On i žena nisu imali djece, ali on se često družio s djecom iz susjedstva. Jako ih je volio. Radio je kao vozač, vozio je ministre i njegove pomoćnike, ali uvijek bi našao vremena za djecu. Zajedno su se vozili, prali auto i uživali.
Djeca – jako su voljela čika Božu. Svi su ga smatrali dobrim čovjekom. Iako su znali da ih čika Božo možda ne bi smio voziti u svom automobilu u kojem vozi ministra, jako su cijenili to što ih je on ipak vozio.
Nena, Sena i čekmedže
Najdraža nena nosila je uvijek široke dimije i šarene majice. Dimije su imale iznutra džepove poput tatinih hlača. Džepovi su sa strane bili prorezani, duboki i jako veliki.
Sena je rekla neni kako bi ona nešto slatko. Nena ju je upitala što bi ona slatko, a Sena je odgovorila da bi htjela bombon. Potom je nena posegnula rukom u džep i izvadila bombon omotan šarenim papirićem za Senu. Uz bombone, u džepovima je imala i razne ključeve. Sena je znala kako izgledaju ključevi od čekmedžeta. Čekmedže je naziv za mali sandučić. Spomenuti sandučić bio je obojen u crno, a po sebi je imao i crvene i žute cvjetove.
Kada bi Sena i nena bile same kod kuće, nena je često pokazivala sandučić Seni. Otključala bi ga i polako digla poklopac. U sandučiću je bilo puno nakita, broševa, prstenja, a i velika ogrlica koja se sjajila. Uz nakit, bilo je i papirića, starih, žutih fotografija, a i nenina osobna karta.
Sena je znala govoriti neni kako mora pripaziti da joj lopov ne ukrade čekmedže. Nena se toga nije bojala jer je ključ uvijek bio uz nju. Sena joj je govorila da bi lopovi mogli sjekirom otvoriti sandučić, ali nemam je bila uvjerena da se to neće dogoditi.
Danas ako bi Sena naslikala svoju nenu, ona bi bila poput kipa, a pored nje bi se nalazio maleni i tajanstveni sandučić – čekmedže.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: kod nene
Vrijeme radnje: nekada davno
Likovi: nena i Sena
Analiza likova
Nena – voljela je Senu. Često joj je davala bombona i pokazivala joj svoj sandučić sa stvarima – čekmedže. Njih dvije provodile su vrijeme zajedno i uživale u druženju.
Sena – jako je voljela nenu. Voljela bi kada bi njih dvije vrijeme provodile kod nene, a nena bi joj pokazivala svoj sandučić s nakitom, papirićima, osobnom kartom i drugim stvarima.
Priča o priči
Tetka Ljubinka je taj dan napisala čak dvije priče posvećene djeci. Naime, spremala se na spavanje nešto kasnije nego inače, već je skoro bila ponoć. Smjestila se u krevet, ugasila je svjetiljku i zatvorila oči. Nije mogla dočekati da zaspi jer je bila jako umorna.
No, najednom, nova priča joj se počela motati glavom. Tetka je pokušavala na sve načine otjerati priču jer se morala odmoriti, ali nije uspjela. Odlučila je da se digne iz kreveta i popije šalicu toplog mlijeka. Uz to, obukla je i vunene čarape. Zaključila je da čovjek sigurno lakše zaspi kada je dobro utopljen.
No, ponovo se od nekud stvori priča i počne joj kružiti oko jastuka. U toj priči je bio zmaj koji je ima oči poput semaforskog svjetla. Oči su mu treperile crvenom, žutom pa zelenom bojom. Na kraju zmaj pobjegne kao automobil kada stisne gas.
Ljubinka opet počne tjerati priču kako bi se mogla naspavati, ali priča joj odgovori da ne može otići jer se ona rodila u njezinoj glavi. Sada joj je poput kćerkice i ona se mora barem malo s njom zabaviti.
Ljubinka se čudila kakva je to kćerka koja ima oči poput semafora, ali priča nije odustajala. Navodila je Ljubinku da je napiše jer ako će zaspati, mogla bi je zaboraviti.
Ljubinka je nevoljko odlučila ustati iz kreveta i početi pisati priču. Bilo je kasno, a Ljubinka je pisala pa brisala i gužvala papire. Na kraju je uspjela dovršiti priču upravo kada je svitalo…
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Ljubinkina kuća
Vrijeme radnje: jedna večer sve do jutra
Likovi: Ljubinka
Analiza likova
Ljubinka – tetka koja je po profesiji bila pisac. I kada je legla po glavi su joj se motale priče. Nije mogla spavati pa je morala ustati i napisati priču koja joj je bila u glavi. Probdjela je cijelu noć kako bi razveselila djecu nosim pričama.
Dotrajale stvari
Jedna je djevojčica više nije voljela dječaka. Njezina je ljubav bila dotrajala.
U nedjelju prijepodne njih dvoje sreli su se u parku, a ona mu je predložila da se igraju dotrajalih stvari. Dječak je pristao iako mu nije bilo jasno točno što je to. On je nju i dalje volio.
Djevojčica se smijala i izjavila “Ja tebe limvo”, na što je dječak zaključio da ga ona zadirkuje. Djevojčica uopće nije bilo briga i tada je još počela skakati po klupi koja se klimala. No, najednom je nešto puknulo. Jedna od dasaka s klupe je bila dotrajala.
Dječak joj je brzo priskočio u pomoć kako bi se podigla s tla i očistila prljavu odjeću. Djevojčica je tada zaključila kako se nije dobro igrati sa stvarima koje su dotrajale.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: park
Vrijeme radnje: jedno nedjeljno prijepodne
Likovi: dječak i djevojčica
Analiza likova
Djevojčica – više nije voljela dječaka, ali odlučila se s njim poigrati na ružan način, govoreći mu da ga livo (obrnuta riječ od voli). Na kraju je pala s klupe čija je daska bila dotrajala pa je zaključila da se nije dobro igrati sa stvarima koje su dotrajale.
Dječak – i dalje je volio djevojčicu i htio se igrati s njome, no onda je zaključio da ga ona zadirkuje. Ipak, pošto ju je i dalje volio, odlučio joj je pomoći kada je pala i zaprljala odjeću.
Kako su se voljele dvije lijenčine
U jednoj zemlji imenom Papaj-Pa živio je Ni Makac princ. On je po cijele dane samo ležao i ništa nije volio raditi. Samo bi ponekad sjeo, ali i tada bi bio naslonjen na jastuke.
Imao je puno sluga koji su se brinuli o njemu trčeći oko kreveta gdje je ležao. Sluge su ga oblačile i umivale, a pritom su pazili da ne naštete njegovoj debljini. Davali su mu za jesti najljepše đakonije. A on je ponekada kada mu se to dalo razmišljao o tome kako bi bilo dobro da umjesto njega netko i guta.
Uskoro se u kraljevstvu trebao održati konjički turnir. To je bila zabava za sve žene i muškarce. Plemići su se trebali iskazati nadmetanjem, ali i navijanjem za konjanike. Dame su trebale pokazati svoj najbolji nakit i najljepšu odjeću.
Siromašni narod se tada nagledao svega, dobro su se nasmijali i izvikali. Princ je taj dan bio ljepše uređen nego inače. Kada ga je majka kraljica ugledala tako lijepog, poljubila ga je i uštipnula za debeljuškasti obraščić.
Princa su smjestili u nosiljku i krenuli su s njim prema polju gdje su se trebale održati viteške igre. Na putu su susreli jednu drugu nosiljku u kojoj je bila kćerka jednog od najbogatijih plemića toga kraja, Stalno Daj. I ona je, poput princa, samo ležala i svi su se brinuli o njoj.
Kada su se nosiljke susrele, sluge su se splele i svi su popadali, pa i Stalno Daj i Ni Makac. Nastao je pravi potres, sve se prašilo, a Ni Makac i Stalno Daj su se u tom trenutku susreli pogledima i pogledali se onako strasno, s puno ljubavi i debelo. Ni Makac je bio toliko uzbuđen da je čak i štucnuo, a Stalno Daj je bila toliko uzbuđena da je čak nekoliko puta pokrenula očne kapke.
Zbog toga što se dogodilo, otkazan je turnir na nekoliko mjeseci. Princ nije više skoro uopće pričao od toga dana, a i prije toga je malo pričao. Pričalo se mjestom da jede pet prutića od čokolade manje nego što je do tada jeo.
Kraljica i kralj bili su jako zabrinuti za svoga sina pa ga je jednoga dana kralj upitao što ga muči. Princ je odgovorio da se zaljubio. Kralj je bio vrlo znatiželjan o kojoj se djevojci radi pa mu je čak i desno uho izraslo skroz iznad krune.
Princ je odgovorio jako brzo, u roku od pola sata da se zaljubio u Stalo Daj. Kralj je bio oduševljen i rekao je da ću mu dovesti djevojku.
Stalno Daj je stigla na dvor i smjestili su je odmah pored Ni Makca. Krevet je bio sav u zlatu obučen u svilu. I tako je započelo njihovo zajedničko ležanje i njihov bračni život. Trideset sluga služilo je njih dvoje.
Kada je Stalno Daj htjela poljubiti svoga muža i tu joj j bila potrebna pomoć sluga. Dvorjani bi joj donijeli malu maramicu na kojoj je bio izvezen grb, a ona i u nju udahnula. Tada bi dvorjani maramicu stavili na usta Ni Makca. Njegove oči bi se zaklopile i on bi uživao u tom trenutku. Nakon toga bi polako sanjao da se ne umori.
Nekad bi se Stalno Daj zaželjela poljupca Ni Makac. Rekla bi mu da je poljubi. Tada bi princ puhnuo u maramicu, a dvorjani bi je prenijeli licu Stalno Daj. Ona mu je rekla da se strašno ljubi.
Njihova ljubav je dugo trajala. Nisu imali djece jer u ta stara vremena kada su još rode donosile djecu na svijet, nije bilo tako velike rode da im donese veliko dijete.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: na dvoru i izvan dvora
Vrijeme radnje: nekada davno
Likovi: princ Ni Makac, Stalno Daj, kralj, kraljica, sluge, ostali narod…
Analiza likova
Ni Makac – princ koji se u životu nije micao. Imao je sluge koje su sve radile za njega. Oni su ga umivali, oblačili i nosili kada je trebalo. Rijetko je pričao, a isto tako i razmišljao. Ponekad kada je razmišljao, mislio je o tome kako bi bilo dobro da netko i guta umjesto njega. Kada se jednom prigodom zaljubio u Stalno Daj, kralj ju je doveo na dvor. Jako su se voljeli, ali poljupce su razmjenjivali maramicama jer se nisu micali.
Livadska porodica
Na jednoj velikoj livadi živjela je travka imenom Travka Travkić. U nju je bio zaljubljen Travko Travac. Uvijek se uvijao i motao oko nje te je koristio svaku prigodu kada bi zapuhao vjetar da joj bude još više u blizini. Nakon nekog vremena i Travka je zavoljela njega. Travko ju je zaprosio i njih dvoje su se vjenčali.
Vjenčanje je bilo održano u livadskoj općini. I jedno i drugo glasno su rekli dan što je značilo da su sada muž i žena. Njihovo vjenčanje je bilo zapisano u livadskim knjigama.
Svadba je bila velika, a prisustvovali su joj bube i cvijeće. Cvrčci su prekrasno svirali, svi su slavili njihov novi početak života.
Od toga danas Travko i Travka započeli su svoj zajednički život u raku. Sve su radili zajedno, jeli su, spavali i vodili duge razgovore. Šaputali su i dodirivali se, a nakon nekog vremena dobili su i dijete, malenu kćerkicu Travkicu.
Mama Travka se neprestano brinula za djevojčicu, a brinuo se i Travko. No, jednoga je dana počeo gledati u drugom smjeru. Gledao je i osmjehivao se Divljoj Ruži. Ona je bila rumena i bodljikava, prava ljepotica.
Travka je bila sve lošije volje. Toliko da je ponekad jako izgrdila Travkicu. Travkica je pitala tatu Travka zašto gleda prema Ruži, kada su ona i mama tako lijepe. Travko se trgnuo, ali ljubav prema Ruži svakim je danom bila sve jača.
Jednoga dana Travko je rekao Travki da će je morati napustiti jer voli nekoga drugoga. Travka je bila jako tužna, ali plačući mu je rekla da ide kod Ruže kada je toliko voli.
Travko je upitao što će se dogoditi s Travkicom koju oboje toliko vole. O tome je morao odlučiti sudac Panj. I sud je odlučio da će ona živjeti s majkom Travkom, a kod tate će odlaziti nedjeljom.
Travko se preselio kod Ruže i tako su svi okrenuli novu stranicu u životu iako im nije bilo lako.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: na livadi
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: Travka Travkić, Travko Travac, Travkica, sudac Panj, životinje i cvijeće s livade
Analiza likova
Travka Travkić – travka koja je živjela na livadi. U početku joj se Travko Travac nije sviđao, ali na kraju se ipak zaljubila u njega. Vjenčala se za njega i imali su kćerku, malenu Travkicu. Travko ju je ostavio i ostala je sama živjeti s kćerkom.
Travko Travac – jako je volio Travku sve dok nije ugledao Ružu. Iako se i vjenčao s Travkom, kada se zaljubio u Ružu, odlučio je otići k njoj. Njihovu kćer, malenu Travkicu, viđao je nedjeljom.
Patuljci i košarkaši
U jednu nedjelju patuljci su se jako dosađivali jer nisu imali posla. Pošto to nisu voljeli, odlučili su navući čizme, staviti kape i krenuti malo u šetnju. Kako su išli putem tako su jedan drugoga zadirkivali.
Najmanji patuljak Laktić se našao “na tapeti”. Pitali su ga kada će se oženiti. On je rekao da će se to jednom dogoditi i da će tada biti velika gozba. Rekao im je da se polako počnu pripremati.
Hodajući i pričajući stigli su do košarkaškog igrališta gdje su trenirali mladići visoki oko dva metra. Patuljci su ih gledali s oduševljenjem.
Rudić, patuljak rumenih obraza, rekao je da su mu simpatični ti Šumski borovi. Trbonja se poželio igrati s njima, ali Laktić je zaključio da ih oni uopće ne primjećuju.
Trbonja je imao ideju. Rekao im je da se netko popne na stup koji se nalazio odmah pored igrališta i s njega skoči prema košu. Igrači će ga tada uočiti, a onda neka ih on zamoli mogu li se s njima igrati.
Odmah potom Okan baci kapu s glave i popne se na stup, a sa stupa na koš. Rukama se uhvati za obruč pa na njega sjedne. Lopta je išla prema njemu, a on je uhvati i zadrži. Vidjele su se samo malene noge i glava.
Okan ih je pozdravio, čestitao im na igri te se predstavio. Rekao im je da je došao sa svojim prijateljima i da bi im se oni rado pridružili u igri. Tada patuljci utrče na igralište. Košarkaši su ih pozdravi pljeskom i pitali li kako će oni s njima igrati košarku kada je velika razlika u visini.
Trbonja im odgovori da je najvažnije da bude veselo. I na kraju zaigrali su svi zajedno. Dvometraši protiv polumetraša. Polumetraši su trčali, jedni na druge su se penjali i tako uspješno ubacivali loptu u koš. Dvometraši su se onako veliki pleli jedni na druge i padali. U konačnici, utakmica je završena neriješeno.
Poput pravih sportaša, rukovali su se, a pao je i dogovor da ponovo odigraju utakmicu za osam dana. Tada su otišli kući da se odmore i dobro najedu.
Išli su nazad šumom. Znali su da će im vrijeme hodanja brže proći ako ga provedu u šali. I tada Okan započne. Kaže da je košarka više vesela od svadbe. Tada mu Trbonja odgovori da je možda tome tako, no to nije razlog da ne ožene Laktića. Svi u jedan glas počnu vikati da će ga oženiti. Trbonja upita s kime će ga oženiti, a Laktić zaključi da bi bilo najbolje da ga ožene svrakom pritom se glasajući poput prave svrake. Zaključili su da će im svraka lijepo pjevati, a može im i brojati koševe. Svi se u isti glas počnu smijati. Njihov smijeh orio se šumom.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: šuma i košarkaško igralište
Vrijeme radnje: jedna nedjelja
Likovi: patuljci i košarkaši
Analiza likova
Patuljci – veseli i zaigrani. Voljeli su se šaliti. Iako su imali samo pola metra, nisu posustajali od toga da igraju košarku. Smatrali su da je za košarku bitna samo zabava, a ne visina. Na kraju su dokazali da je dobra volja i zajednička timska igra važniji od visine i utakmicu su završili neriješeno.
Rat stvari
Prolazili su dani, mjeseci i godine, a stvari su vrijeme provodile slušajući radio i televiziju. Ukućani su uvijek glasno navijali aparate pa se njihov zvuk svuda čuo. Na radiju i televiziji se pričalo o ratu. Uvijek postoji mjesto gdje se netko svađa i ubija.
Svake noći kada bi ukućani zaspali, stvari bi počele pričati, jedna drugu nadglasavati i praviti se važnima.
Mašina za pranje rublja se pitala zašto bi ustvari u kući postojale neke druge stvari osim mašina za pranje rublja. One bi mogle biti u svim veličinama, od malih, srednjih do velikih. To bi bilo carstvo perilica za pranje rublja, no niti jedna ne bi ništa radila. Bilo bi tu puno mašinica, ali ne bi bilo praonice. I tada mašina prasne u smijeh.
Tada se oglasi frižider i zapita se zašto ne bi ovdje bili samo frižideri. Isto od manjeg pa sve do najvećeg. Zamišljao je kako bi imali i počasne goste – pingvine.
Kuhinjska krpa je bila uvrijeđena i prozvala ih sebičnima jer od toliko aparata kuhinjske krpe ne bi mogle niti disati. Električni štednjak joj se počeo smijati govoreći joj da će vidjeti kako će njezino platno gorjeti na vrućem ringu.
Stvari su zaključile da se i one mogu svađati baš poput ljudi i naroda. I tako je jedne noći u ponoć mašina za rublje objavila rat.
Kada je odmah podigla svoju nogu i zabila je mašini u usta. Mašina odmah zatvori svoja vrata i otkine kadi nogu. Kada se zato ljuljala.
Usisavač za prašinu bio je toliko bijesan da se sam uključio u strujnu utičnicu i radeći veliku buku počeo je navaljivati na zavjese. One su se branile, dizala i padala te pokušavale pobjeći.
Frižider je uhvatio kuhinjsku krpu prije štednjaka i zaprijetio joj da će je zamrznuti. Kuhinjska krpa ga je molila da to ne učini.
Telefon je vrtio žicom i slušalicom i lupio po stoliću koji je bio od stakla. Stolić se razbio. Luster se počeo njihati pa je lupio vitrinu u kojoj su pale sve figurice. Malom glinenom lutku se slomila ruka.
Prije jutra, sve stvari su se smirile. Mama je ustala kako bi djeci pripremila doručak pa je zaključila da zbog nereda u kući vlada pravo bojno polje.
Stvari su se zlurado nasmijale kada su čule riječi “bojno polje”.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: u kući
Vrijeme radnje: jedna noć
Likovi: stvari, mama
Analiza likova
Stvari – nestašne i razigrane. Htjele su se ponašati poput ljudi pa su se upustile u rat. Ratovale su jedna između druge i svaka od njih htjela je zavladati stanom.
Štipaljke
Teško je zaključiti jesu li štipaljke sretne. Štipaljke čuvaju rublje i uvijek su gole. Sigurno im je najljepše u ljetnim mjesecima. Pogotovo kada se na užetu nalaze one same, bez rublja. Tada ih vjetar slobodno njiše i one plešu svoj ples.
Kada čuvaju rublje, rade to tako da dube na glavi. Svojim ustima obuhvate dječju pidžamu, noge podignu u zrak i stoje. Izgledaju poput pravih vježbača na spravama. No, štipaljke su puno izdržljivije od vježbača.
Kada zapuše vjetar i želi odnijeti dječju pidžamu, štipaljke mu se suprotstave i to mu ne dopuštaju jer u pidžami spava i sanja dijete.
Vjetar na to ironično kaže da se dijete ponekad i upiški u pidžamu. No, štipaljke su ozbiljne i govore da se to dogodi samo onda kada je dijete još jako malo. Vjetar tada odustane i počne puhati na drugu stranu.
No, što se dogodi kada štipaljke moraju čuvati stolnjak? Puhne vjetar i prebaci stolnjak preko štipaljki. Tada one budu prekrivene. Kako se tada osjećaju? Kakve snove sanjaju i jesu li tužne kada stoje pospremljene u košari? O čemu razmišlja jedna štipaljka koja je ostala na užetu? Ili ona koja je pala na zemlju?
Štipaljkama je ipak najljepše na užetu. I to kada tako stoje same, bez rublja, u nejednakim razmacima. I lijepi ljetni dan.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: na užetu
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: štipaljke, vjetar
Analiza likova
Štipaljke – dobre i radišne. Vole svoj posao kada moraju čuvati rublje. Pogotovo se dobro brinu za dječju odjeću i ne daju vjetru da je razbaca ili otrgne.
Ljubav i drage uspomene
Davno je prošlo od sljedećeg događaja. Šerif je u Parizu studirao medicinu. Studij mu je išao jako dobro, polagao je ispite na vrijeme i stalno je učio.
Pariz je u to vrijeme bio veliki grad u kojem nikada nije nedostajalo zabave, ali niti lijepih djevojaka. Parižanke su bilo posebno ljupke.
Šerif se zaljubio u Parižanku Mari. I ona je voljela njega. Dane su provodili u šetnjama, zabavi i smijehu. Mari ga je pokušavala naučiti pjesmice na francuskom jeziku. Zajedno su promatrali vodoskoke i posebno su se veselili vodi koja pršti. Ona je za njih imala lijepi sjaj.
Kada je Šerif priveo fakultet kraju, odlučio se vratiti u Sarajevo. I Mari je otišla s njim, a uskoro su se i vjenčali. Šerif se brinuo za bolesnike, a Mari je učenike podučavala francuski jezik.
Susjedi su jako voljeli ovaj mladi bračni par. Posebno im je simpatična bila Mari koja je griješila kada je govorila bosanski jezik. Često bi uzvikivala i “O, la, la!”.
Stigao je i strašni rat. Šerif je poginuo, a Mari je ostala sama jer nisu imali djece. Rodbina iz njezinog rodnog kraja ju je zvala da se vrati nazad u Pariz. Htjeli su je udati za jednog finog gospodina. Njezini učenici koje je podučavala već su odrasli. I oni su je često pitali zašto se ne vrati u Pariz. No, ona to nije željela jer za Sarajevu su je vezale lijepe uspomene i ljubav.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Pariz i Sarajevo
Vrijeme radnje: nekada davno
Likovi: Šerif, Mari, ostali ljudi
Analiza likova
Mari – u mladim danima se zaljubila u Šerifa i zbog ljubavi je ostavila svoj rodni kraj. No, nikada zbog toga nije žalila. U Sarajevu je provela lijep život uz svog muža. Kada je on umro i tada mu je na neki način ostala odana jer nije htjela napustiti Sarajevo i vratiti se u Pariz, iako je više ništa nije vezalo za taj grad. Ipak, ostala je zbog ljubavi i uspomena.
Nevenka i jezero
Jednoga dana voda se prelila preko drveća, polja i groblja. Nastalo je umjetno jezero koje je izgledalo poput pravog. Samo je iz njega tu i tamo virilo neko drvo.
Seljaci su zbog njega dobili duboku vodu. Do tada su imali samo jednu malu rijeku. Uskoro je jezerom krenuo i čamac. Seljake je bilo strah voziti se njime.
U selu je živjela i starica Nevenka. Bila je sitna, niska i mršava. Sama je živjela sa svojim životinjama. Imala je kokoši, krave, psa Šarova i mačka Brnju. Nikada nigdje nije putovala jer nije imala kome ostaviti životinje. Nije ih imao tko nahraniti niti pomilovati.
Jedne srijede Nevenka se točno u podne po najvećoj vrućini uputila na jezero. Voda jezera se lijepo caklila. Izgledala je poput ogledala. Nevenka je počela promatrati ljude koji su se tu nalazili. Ugledala je i Jovu koji se upravo spremao uputiti čamcem preko jezera.
Nevenka je povikala da pokupi i nju. Bila je živahna, iako već dosta stara. Odlučila je skupiti hrabrosti i prevesti se jezerom.
Jovo joj je pomogao da se ukrca, a prije polaska povikala je za susjedom neka joj pripazi na kuću dok se ne vrati.
Nevenka je sjedila u blizini pramca, a Jovo joj je dao muški crni kišobran koji je raširila. Čamac se polako otisnuo od obale.
Sretno su stigli na drugu stranu obale. Živjeli su malenom gradu u kojem se svašta moglo kupiti pa tako i sladoled. Nevenka je od svojih unuka koji su živjeli u gradu slušala o sladoledu pa je odlučila kupiti jedan pa uskoro i još dva. Lizala ih je polako i uživala je u okusu.
Kada je pred kraj večeri stigla ponovo na drugu stranu obale gdje je živjela svi seljani su je gledali u čudu. Nevenka ih je upitala što je tako čudno gledaju, a oni su joj odgovorili da će se morati i oni provozati čamcem kada se i ona ohrabrila, da ne budu kukavice.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: u jednom selu
Vrijeme radnje: jedan ljetni dan
Likovi: starica Nevenka, Jovo, seljani
Analiza likova
Nevenka – sitna, mršava i niska starica. Nikada nije putovala i uvijek se brinula o svojim životinjama. Nije ih htjela ostavljati same. Bila je jako živahna. Jednoga dana ohrabrila se na putovanje čamcem, na drugu stranu obale preko jezera. Taj dan lijepo se zabavila u malom gradu s druge strane obale. Njezin primjer slijedili su i drugi mještani. Iako je bila stara, bila je hrabra. Godine je nisu spriječile da se odluči putovati, premda to bilo kratko putovanje čamcem.
Na pijaci
U ljetnim mjesecima Mašo i braća su se uvijek dizali rano i odlazili u berbu borovnica. Nabrali bi ih puno i stavljali u plastične vreće, a potom u ruksak. Mašo bi sve stavio na svoje leđa, otišao na autobus koji ga je odvezao na pijacu u grad. Tamo je prodavao borovnice. Derao se da ga svi čuju kako bi što više prodao. Borovnice su bile jako skupe i Mašo bi zaradio puno novca.
Jednoga dana Mašo je prodao skoro sve borovnice. Počeo je brojati novac da vidi koliko je zaradio. U taj čas jedan maleni dječak se otrgnuo iz mamine ruke kada je ona pričala s jednom poznanicom. Majka se nije jako bojala jer je znala da će ga naći, a po pijaci ne voze automobili pa se nije bojala da će ga auto zgaziti.
Dječak je došao do Maše i počeo je šakama grabiti borovnice i stavljati ih u usta. Mašo nije ništa primijetio jer je brojao zaradu.
Tada se čuo glas dječakove majke koja je vikala kako bi pronašla dijete. Mašo se trgnuo od brojanja i ugledao plavog dječaka koji je sav zamazan stajao pored njega.
Mašo mu se obratio riječima da mu svaka čast jer on ništa nije primijetio kada je brojao novac. Odlučio mu je dati još pokoju kovanicu novca.
Tada je dotrčala dječakova majka. Pitala je što se dogodilo, a Mašo se nasmije i kaže da se nije dogodilo ništa. Majka je bila sva u šoku pa je odlučila dječaka odvesti kako bi ga umila. Vodene kapljice su se raspršile i na suncu su blistale poput bisera. Pijaca je bila šarena od ljudi, voća i povrća.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: na pijaci
Vrijeme radnje: ljetni dan
Likovi: Mašo, dječak, mama
Analiza likova
Mašo – radišan i dobrodušan. Uvijek je u ljetnim mjesecima sakupljao borovnice pa bi ih prodavao na tržnici da zaradi nešto novca. Kada je shvatio da mu je dječak kradomice pojeo borovnice, nije se ljutio. To mu je bilo jako simpatično pa je dječaku dao još koju kovanicu novca.
Tetka Ena
Baka djevojčice je imala dvije kćerke. Jedna je bila njezina majka, a druga joj je bila tetka. Tetka je bila posebna žena, a zvali su je Ena.
Tetka Ena se voljela smijati i šaliti. Kada je netko bio bolestan jako bi se brinula i raspitivala o zdravlju bolesnika. Tada bi napravila kolač i otišla u posjetu. Nije voljela da se nešto baca ili uništava. Kada bi joj ostalo staroga kruha ona bi ga stavila u vodu kako bi se namočio. Zatim ga je spremila u plastičnu vrećicu i odnijela u park gdje bi nahranila ptice. Oko nje bi se u taj čas skupili golubovi koji su joj slijetali i na ramena, a nađe se tu i poneki vrabac.
Tetka Ena više od svega voli kupovati odjeću. U trgovini bi joj rekli da joj sve odlično stoji, a ona bi uvijek povjerovala i sve kupila. Kada bi stigla kući shvatila je da joj je puno toga bez veze, nešto joj je malo, a nešto veliko. Tako bi ona kupila svašta što nije mogla ni nositi. Obično bi onda pozvala baku, djevojčicu i njezinu majku da si izaberu što im paše od robe. Tako bi se one ponovile – mama bi dobila papuče, djevojčica maramu, a baka novu haljinu. Baka je rekla da je Ena dobra duša.
Jednom je Ena kupila toliko smiješan šeširić da nikome nije pristajao. Ena se dosjetila rješenja. Stavila ga je na noćnu lampicu i tako je lampa dobila ime “gospođica lampa”.
Mama djevojčice joj je znala ponekad reći da je baš luckasta, a djevojčica bi zaključila da bi bilo baš dobro kada bi svi bili luckasti poput tetke Ene.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: u parku, u trgovini, u Eninoj kući
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: tetka Ena, djevojčica i njezina majka, baka
Analiza likova
Tetka Ena – dobra, brine o svima i svima želi ugoditi i pomoći. Jedinstvena i posebna. Kada je netko bolestan, ona se raspituje kako je on, peče kolač i odlazi u posjetu. Pomalo lakovjerna jer je vjerovala da joj sva odjeća dobro pristaje. Ali i jako darežljiva. Kada je vidjela da joj kupljena roba ne pristaje pozvala je djevojčicu, mamu i baku da si uzmu što im treba. Nije voljela ništa bacati pa je često močila stari kruh kojim je hranila ptice.
Mama
Djevojčica Lela se sjeća vremena kada je bila mala. Pretpostavlja da je bilo jako lijepo kada ju je majka nosila u naručju iako se sada toga više ne može sjetiti.
No, sjeća se vremena kada se mama razboljela. Imala je od četiri do pet godina. Mama je bila jako bolesna. Susjede su dolazile kako bi pomogle tati, djevojčici i njezinom bratu oko mame. Dolazile su i žene u bijelom i davale su mami injekcije.
Jednoga dana rekli su Leli da ne izlazi iz kuhinje. Tamo je bila u društvu nene Ševale. Rekli su joj da sjedi i gleda kroz prozor.
Nena Ševala bila je poput malenog djeteta. Uzela bi djevojčici bombone i pojela bi ih. No, djevojčici nije bilo zbog toga žao. Samo je razmišljala o tome zašto je ne puste kod mame i kada će ona ozdraviti.
Preko puta djevojčičine kuće stajala je često svraka. Djevojčica bi joj ponekad mahala i imala je osjećaj kao da su njih dvije prijateljice. Imala je crnu i bijelu boju, boje dana i noći. Djevojčica je razmišljala da je ona možda dan i noć. Svraka je letjela kuda god je htjela, a mogla je i hodati. Činilo joj se da je svraka uistinu čarobna ptica.
Čuli su se koraci i neki govor. Djevojčicu Lelu i nenu Ševalu netko je zaključao. Djevojčica je upravo htjela početi vikati kada su se vrata otključala i u sobu je ušla susjeda Dragica. Zagrlila i je i poljubila djevojčicu, a ona je otišla u maminu sobu. Tamo je zatekla prazan krevet pa je pitala gdje je njezina mama. Dragica joj je odgovorila da je mama otišla u bolnicu. Na to je djevojčica upitala zašto i ona nije mogla poći s mamom da je drži za ruku i da joj može raditi limunadu. Susjeda joj je rekla da će mama dugo ostati u bolnici, a djevojčica je shvatila da je mama umrla. Briznula je u plač, a susjeda ju je tješila.
Sljedećih dana ljudi su im dolazili u posjetu i nosili su rane pakete i kekse. Svi su milovalo malenu djevojčicu. Tata ju je zagrlio i govorio joj da će mama doći, a ona ga je lupala i vikala da se to neće dogoditi. Brat koji je bio deset godina stariji od nje, pokušao ju je utješiti.
Lela više nije imala mamu. Malo nakon toga tata je doveo kućnu pomoćnicu Mevlu koja se brinula od Leli i bratu dok je on radio. Mevla je čistila, kuhala i spremala. Mevla je bila mlada žena. Pričala je Leli lijepe priče, a najviše priče o njezinom selu. Znale su se i igrati. Tada bi Mevla i Leline lutke bile djeca, a Lela bi bila mama. Lela je Mevli pomagala obrisati prašinu i suđe kada bi joj bilo dosadno.
Često su gledale kako svrake letu oko kuće. Lela je izmislila da one dolaze s mamina groba i nose joj njezine pozdrave.
Lela se jako slagala s Mevlom i bilo joj je žao kada bi svakoga popodneva ona odlazila spavati kod svoje tetke.
Kada je navršila sedam godina Lela je krenula u školu. U školi joj je ponekad išlo dobro, ponekad loše. Djeca su u školi puno pričala o mamama. Lela je pričala o Mevli pošto nije imala mamu. Tada bi izmišljala razne priče o njoj pa je tako rekla da ona može letjeti po kući, a ponekad odleti i kroz prozor. Djeca su je slušala, neka su joj povjerovala, a drugi bi joj se smijali govoreći da to nije istina.
Jednoga dana Lela je stigla kući i rekla Mevli da želi da će joj biti mama. Mevla ju je pogledala tužnim pogledom i rekla da je njezina mama umrla, a njezin tata bi se trebao oženiti i dovesti neku drugu tetu. No, Lela nije htjela tetu, ona je htjela mamu. Rekla je isto to i tati, ali on joj je rekao da je mama jedna i da je više nikada neće imati. Isto je rekla i bratu, no on joj je odgovorio kao i otac.
Lela je željela da je svraka labud i da ima veliko krilo kojim će je zagrliti. Htjela je i mamu koja će biti najljepša na svijetu.
Lela je već išla u četvrti razred. Tata se i dalje nije htio ženiti i djevojčicu je to jako ljutilo. Govorio bi da mu niti jedna nije tako dobra i lijepa kao što mu je bila njezina mama. Tatu je nekad zvala jedna žena koja se zvala Elvira. Lela nije znala tko je ona, ali voljela bi je upoznati. Tata je nikada nije zvao u goste, ali Elvira je pretpostavljala da on ide nekad kod nje. Ponekad je poželjela Elviri uraditi nešto strašno preko telefona.
Lela nije htjela kućnu pomoćnicu koja će biti s njom od 08 do 16 sati, ona je htjela mamu. Mevla joj više nije dolazila jer se udala. Ponekad ju je zvala telefonom.
Lelu je tada vodio kod doktora jer je piškila u krevet. Prije je Mevla prala njezinu posteljinu, a sada to radi tata. Lela se pitala što bi se dogodilo kada bi to netko saznao i što će biti s njome kada bude odrasla.
Djevojčica je zaključila kako svrake nemaju niti krevet, niti posteljinu, a niti pidžamu. One su lijepe i samo lete. Ne idu u trgovinu i tamo ih nitko ne pita zašto se njezin tata ne oženi.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Lelin dom, škola
Vrijeme radnje: nekada davno kada je Lela bila mama (otkada joj je mama umrla kada je imala između četiri i pet godina pa sve dok nije pošla u 4. razred osnovne škole).
Likovi: Lela, tata, Mevla, nena Ševala, susjedi, djeca
Analiza likova
Lela – djevojčica koja je teško podnosila što joj je mama umrla i što nema mamu. Nikada to nije mogla preboljeti i često je tražila od tate da se ponovo oženi kako bi imala mamu. Pogađalo bi je kada bi je svi ispitivala zašto nema mamu i kada će se njezin tata ponovo oženiti pa je znala i piškiti u krevet. Tata ju je radi toga vodio kod doktora.
Draganin kaput
Ratno razdoblje trajalo je četiri godine. Taman koliko je potrebno da djeca završe četiri razreda. Dragana cijelo to vrijeme nije imala zimski kaput. Zime su prolazile, a ona je cijelo vrijeme bila odjevena u jedan plavi džemper koji je s godinama postajao sve manji.
Kada je rat završio još je neko vrijeme život bio jako težak. Nije bilo odjeće i obuće.
Dragana je krenula u prvi razred i završila ga u tom istom džemperu koji je sada već jedva mogla zakopčati, a rukavi joj nisu prelazili laktove.
Kada je krenula u drugi razred, Draganina mama je nabavila crveni štof pa ju je povela kod krojača kako bi joj sašio pravi vuneni kaput. Dragana je bila presretna, a njezina mama je govorila krojaču neka kaput bude što veći jer Dragana raste. Dragana je dobila veliki kaput, poput šatora. Današnja djeca bi joj se smijala da su je tada vidjeli jer bi mislili da je odjenula zabunom tuđi. Međutim, u to vrijeme, nikome to nije bilo smiješno.
Dragana je krenula u školu odjevena u novi kaput. Uskoro se pored nje stvorio veliki pas lutalica. Približio joj se i stavio je šape na nju. Dragana je vrisnula, a prolaznici su joj priskočili u pomoć.
Dragana je plakala zbog kaputa, a jedna rumena djevojka ju je pokušavala utješiti. Rekla joj je da je dobro prošla, da ju je pas mogao i ugristi ili odgristi džep kaputa. Dragana je zaključila da ima pravo i otišla je žurno u školu.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: kod krojača, na cesti
Vrijeme radnje: za vrijeme i nakon rata
Likovi: Dragana, mama, prolaznici, djevojka rumenih obraza
Analiza likova
Dragana – skromna djevojčica koja je godinama umjesto kaputa nosila jedan plavi džemper. Bio joj je sve manji, a onda joj je mama odlučila dati sašiti kaput. Djevojčica je bila jako sretna zbog toga, a sreću je pokvario pas koji je šapama uprljao njezin novi kaput. Dragana je bila tužna, ali jedna djevojčica ju je utješila.
Zlatna knjiga
Jednom je u malom gradu u Bosni živio učitelj Muaz. On se oženio najljepšom djevojkom toga kraja i njih dvoje su dobili djevojčicu Enisu. Roditelji su vjerovali da je Enisa najljepša djevojčica na svijetu.
Otac je htio da mu djevojčica izraste u pametnu i obrazovanu djevojku pa joj je od malih nogu kupovao knjige i pripremao je za njezino obrazovanje.
Kada je Enisa navršila dvije godine i kada je već znala lijepo pričati došlo je do rata. Njezin tata Muaz morao je ići braniti domovinu. Četiri godine ga nije bilo kod kuće. Enisa je bila sve veća. Majka joj je navečer uz svijeće pokazivala knjige koje je još njezin otac prikupio. Čitala joj je iz knjiga, a danju kada bi imala vremena zajedno su i učile. Djevojčica je učila povlačiti crte i pisati slova.
No, Enisa je više od svega voljela čitati. Listala je često knjigu u kojoj su bile fotografije pitomih i divljih životinja u bojama. Muaz je tu knjigu, koja je za njega bila posebna jer je također volio jako životinje, obukao u zlatnu boju pa je Enisa knjigu zvala – zlatna knjiga. Često ju je gledala i onda bi majku zamolila da joj ispriča ono lijepo.
Tada joj je majka pričala o ocu nježnim glasom. Pričala je kako je i njemu to bila omiljena knjiga i kako ju je pripremio upravo za nju. Kako bi naučila i znala više nego njezini roditelji.
Kada je rat završio, Enisa je imala šest godina. Otac je došao iz rata i dobio je posao kao školski inspektor. Uz to, obavljao je i mnoge druge poslove za koje je smatrao da će ljudi imati koristi. Nije provodio puno vremena kod kuće pa se Enisa s njim nikada nije dovoljno napričala i naigrala. No, znala je da je kći poštenog i vrijednog čovjeka.
Enisa je krenula i u školu, a u torbi je često nosila svoju omiljenu zlatnu knjigu. Inače, knjiga bi stajala na njezinom noćnom ormariću. Knjiga je obilježavala ljubav i nadu koju je njezin otac polagao u nju.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: u Bosni
Vrijeme radnje: davno
Likovi: mama, tata Muaz i kćerkica Enisa
Analiza likova
Enisa – jako je voljela svoga oca i bilo joj je žao što nije mogla provoditi s njim više vremena jer je otišao u rat, a nakon rata je morao puno raditi. Ipak, jako ga je voljela, a voljela je i Zlatnu knjigu koju je pripremio samo za nju. Voljela je učiti, a najviše od svega voljela je čitati.
I na kraju brojalica
Bajalica velika kao šarena krpica
Zabranjuje se psima lutalicama da plaše djecu i da im prljaju odjeću i deru džepove. U džepovima djeca nose razne stvari kao što su poslastice, papirići, naranče… A nose možda i još 25 pustolovnih priča. Zločestim psima se zabranjuje da njuše priče jer ih oni ne shvaćaju.
Bisera Alikadić biografija
Bisera Alikadić je bošnjačka pjesnikinja iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Podhumu kod Livna, 8. februara 1939. godine. Od 1947. godine živi u Sarajevu.
U Sarajevu je završila školu, a nakon toga je jedno duže vrijeme radila u “Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci” kao knjižničar. Još kada je bila mala njezini radovi su bili objavljivani u listovima za djecu.
Njezina prva samostalna knjiga izašla je 1972. godine, a zove se “Noć i ćilibar”. Nakon toga objavila je još za odrasle dva romana, poeziju u sedam knjiga te dvije zbirke u pričama za djecu. Zbirka pjesama “Grad Hrabrost” nastala je tijekom prve godine rata. Osim što se smatra štivom za djecu, preporučuje se i odraslima.
Piše modernu poeziju i nikada se nije držala klasične bosanske književnosti. Najčešće piše o temama žene i samoće koja se osjeti u velikom gradu. Piše slobodnim stihom, gotovo bez rime.
Zastupljena je u više antologija, panorama, izbora bih književnosti, kao i ex Jugoslavije. Zastupljena je u lektiri za osnovne škole.
Bisera Alikadić je prva Bošnjakinja koja je objavila roman (za odrasle). Oba njena romana su adaptirana za radio. Članica je Društva pisaca BiH. Objavila je dva romana, nekoliko knjiga poezije, brojne priče i pjesme za djecu, te novelu i tri radio drame. Na FTV, u okviru Dječjeg programa, emitirano je pet priča Bisere Alikadić, a na radiju su izvedene njezine tri radio drame – “Malo zvono”, “Ljubavna priča” i “Gniježđenje”.
Najpoznatija djela su joj “Larva”, “Pjesme”, “Kraljica iz dvorišta”, “Dok jesam Ciganka”.
Prevođena je na engleski, francuski, poljski, njemački, turski, albanski, španjolski, nizozemski, slovenski i makedonski.


LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi

ŠTA JE FOTOSINTEZA?