Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

KAKO IZGLEDA OSNOVNA ŠKOLA NA DRUGOM KRAJU SVIJETA ?

"U nižim razredima u školi na Novom Zelandu nema ocjena. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja koji su pokazali bojazan kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti, ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira. "

'Dakle, očito je kako je Novi Zeland na drugom kraju svijeta (uspoređujući s Hrvatskom) pa kad oni imaju zimu, mi imamo ljeto i obratno.
Školska godina im počinje negdje kad nama kreće polugodište, dakle u našu zimu, samo s jednom iznimkom - oni nemaju masovno upisivanje djece u školu, već se djeca upisuju kad god, mada je to uglavnom kada navrše pet godina. 
Kada sam čuo da se djeca upisuju s pet godina činilo mi se prerano. Znam da i neke druge zemlje rano upisuju djecu u školu u toj dobi, ali sada sam barem iz prve ruke imao priliku vidjeti kako to izgleda. I izgleda odlično, kao prvo zbog načina i strukture škole, ali o tome ću malo kasnije. Uglavnom, poanta je kada vam dijete navrši pet godina vi ga iz "vrtića" upišete u školu, makar to bilo 6. februara, 5. maja, 7. augusta ili kad god.

Što je odlično kod ovakvog sistema? 
Nova djeca koja dolaze susreću se s uhodanim razredom i puno se lakše uklapaju. I lako savladavaju gradivo učeći od druge djece. Kako i sam radim sa školama, ovakav pristup mi se čini odličnim. Naravno, problem je ako se ne može usuglasiti s programom, jer kod nas školski program je kao na magarca natovariti puno tereta i tjerati ga od tačke A do tačke B.  Škola izgleda kao jedan veliki super uređeni dnevni boravak. U svakom razredu su tepisi, igračke, puno igračaka, knjiga, tableti, nepravilno raspoređeni mali stolovi za kojima može sjediti četvero đaka u isto vrijeme. Sa strane je jedan madrac gdje se pričaju priče i razredi su svi povezani jedni s drugima. Kada nas je prvi put direktor proveo kroz školu prošli smo nekih desetak razreda. Oči su mi ispale od čuđenja zbog uređenosti i ugodnog ambijenta, ali najzanimljivije mi je bilo da nismo niti malo ometali nastavu. Djeca i nastavnici su naviknuti da im neko prolazi sobom, oni su radili svoj program i sve je izgledalo idilično. Djeca, petogodišnjaci, rade u malim grupama odvojeno, ali predano svoje zadatke. I to nije bilo u samo jednom razredu, nego u svih deset. 
S druge strane, vanjsko igralište škole je odlično. Kao što sam vidio kod svih drugih škola. Ima puno zelene površine za trčanje i igru i super park s raznim spravama za penjanje. Uz to imaju mali bazen (krenuli su u cijeloj zemlji s velikom kampanjom da nauče djecu plivati), vrt, tenis terene, nogometno igralište i još razna igrališta i igre nacrtana kredom na pločniku koja ne razumijem. Uz navedeno ova škola (mislim da druge nemaju) ima par životinja (kokoši, zečevi, zamorci) o kojima se djeca brinu i igraju tijekom odmora. 
Djeca nemaju knjige, imaju samo radne bilježnice. Za prvi razred kupili smo šest radnih teka, dvije hemijske, tri flomastera, ljepilo, i jednu Kiwi vrećicu u kojoj se nosi Domaća zadaća (nezahtjevna u usporedbi s našima - neka mala kratka aktivnost). U školi im ostaju sve stvari. 
Ovdje nema ocjena. Ne znam tačno do koje dobi, ali do 12-13 godina djeca se ne susreću s ocjenama. 
Školskom sistemu su važna samo 4 područja: jezik, pisanje, čitanje i matematika. I za to kategoriziraju djecu jesu li ispred prosjeka (nacionalno) u skladu s prosjekom, ispod prosjeka ili debelo ispod prosjeka. Nema nikakvih bubanja informacija na pamet. Djeca se uče kroz igru. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja koji su pokazali bojazan kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti - ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira. Svakom djetetu se pristupa individualno, gleda koji su mu potencijali i ide u razvijanje istih. Odvijaju se razgovori nastavnik-dijete-roditelj, gdje kroz razgovor dijete samo postavlja svoje ciljeve za nadolazeće razdoblje (gdje je loše - što želi poboljšati, i gdje je dobro - što želi razvijati). 
Odjeća i obuća 
Uglavnom je po Novom Zelandu običaj da djeca nose školske uniforme. O tome bi se posebno moglo raspravljati, ali ova škola je jedna od rijetkih gdje djeca dolaze obučeni po svojoj volji - dakle nema uniformi. Ono što primjećujem je kako je veliki broj
 djece puno laganije obučen nego što bi po mojem standardu bilo u redu (a mislio sam da ja imam veliki stupanj tolerancije) Ovdje nastavnici ne govore djeci da se obuku, zaogrnu, ili obuku cipele. Dosta djece hoda boso i u kratkim rukavima ili hlačama dok se ja smrzavam u jakni. Ali djeca su zdrava. U učionici nije obavezno biti u šlapama. U stvari, ne sjećam se da sam ijedno dijete vidio u šlapama. (Sin je u čarapama.) 
Jelo 
Djeca sama nose hranu od kuće. Imaju užinu i glavni ručak. Za piće, uz mlijeko, može se koristiti samo voda - nema sokova. 
Kada djeca kreću u školu, mališani od 5-6 godina, raspoređeni su u manje grupe. Razredi su manji. Kako odrastaju, raspoređuje ih se u veće grupe. Za kraj bi možda trebao staviti jednu napomenu: Ova škola glasi kao jedna od najboljih u Palmerston Northu (gradić od 70.000 ljudi), i ne znam kako je u drugim školama, osim što sam vidio kako sve škole imaju super uređeno igralište i školski park za igru. Zgodno je što je svaki školski park napravljen na drugačiji način. ' 

Iz kolumne Ognjena Livade

Pripremila: Azra Pandur

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi