Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

DJEČIJI PSIHIJATAR: 'DA JE BATINA DOBRA, NE BI IZAŠLA IZ RAJA!'



     Ugledni dječiji psihijatar prof. Svetomir Bojanin bavio se socijalnom psihijatrijom i psihoterapijom na Institutu za mentalno zdravlje.
     Uveo je na Beogradski univerzitet Neuropsihologiju i reedukaciju psihomotorike, predmet koji je predavao i na Defektološkom fakultetu. Nastavio je svoj savjetodavni rad u okviru Pravoslavnog pastirsko-savjetodavnog centra, čiji je saradnik od osnivanja. Autor je knjiga 'Gordijev čvor mladosti', 'Pod drvetom saznanja dobra i zla', 'Škola kao bolest' i 'Tajna škole'.

U jednom intervjuu odgovarao je na pitanja i dao savjete svim roditeljima o odgajanju djece od najranijih dana, kao i kasnijim problemima u školi i odrastanju.

Koliko prenatalno doba određuje čovjekov dalji život?

Prenatalno doba je vrlo značajno za naš život. Od trenutka začeća, budući tata i mama ispunjavaju fantaziju o svom djetetu, razmišljaju o djetetu u najlepšim pojmovima. To je takozvana "fantazmatična kolijevka". Međutim, kad se to dijete rodi, postaje jedno stvarno dijete, tada se često događa da ono ne odgovara našoj fantazmatičnoj kolijevci. Onda ono poraste, a mi sve više zavoljevamo to što je u našem naručju, i polako ta fantazmatična kolijevka usahne. Međutim, ne biva to uvijek. Egocentrično nastrojeni ljudi su stalno nezadovoljni jer to dijete koje raste ne liči na ono što bi oni htjeli. Problem fantazmatične kolijevkei realiteta je osnovni izvor konflikata između roditelja i djece. Govoriti o prenatalnom vremenu je zato vrlo važno jer mi, na osnovu podataka o razvoju deteta, treba da razvijemo naša ponašanja, da organizujemo i život majke u odnosu na dijete. Važan je glas,
spoljni svijet,svađe u kući, ljubav ukućana, maženje djeteta. Dijete
čim se rodi, prepoznaje glas majke. U ruralnim uslovima, ranije su bili vrlo zanimljivi običaji, kao da su znali neuropsihologiju razvojnog doba. U jednom plemenu u Africi, pred trudnicom se ne smije svađati. Jer, kažu, kad se krene u svađu, "to uđe unutra i vadi oči djetetu". Nisu znali neuropsihologiju, ali su znali da žena treba da živi u lijepoj atmosferi u svojoj trudnoći.

Kakva treba da bude priprema budućih roditelja?

U našem vremenu je sve postalo nekako vještačko i stalno se traže neki naučni modeli ponašanja, što je nemoguće. Naučnih modela ponašanja nema, ni vaspitanja naučnog nema. Za majku, roditelja uopšte, važno je da zna nešto više o sebi i svojoj naravi. Kad su pitali Gadamera, poznatog njemačkog filozofa i pedagoga: Kako da vaspitamo svoju djecu i mlađe generacije, on je rekao: Vaspitajte prvo sebe. Onda će vam samo doći kako da vaspitate vašu djecu, mlade generacije.

A kakvo obrazovanje da im damo? On odgovori: Obrazujte prvo sebe. Tu ćete naći odgovor kako da obrazujete svoju djecu. Dakle, problem je kako da razumijemo naše dijete, I kako da se razumijemo sa našim suprugom, sa okolinom u kojoj živimo. To je  isti problem, samo su različite nijanse. To kako se razumijeti je put kako da majka radi na sebi.

Ima li opravdanja za batine kao vaspitno sredstvo?

Batine u porodici nikad nisu dobre. Mogu se sve stvari rješavati bez batina. Ali, mnogo je manji grijeh, ako, u nekoj situaciji gnjeva, nekad i ošamarimo dijete, nego ako se prema njemu lažno ponašamo. Svaku lažnost dijete prepozna. Prepozna ako ga tučemo iz nekakvih naših strasti sadističkih, ako je to sadizam odraslog nad slabijim, kad je taj roditelj ispraznio svoj gnjev, mrzovolju, svoj tužan život. Prepozna i kad se pojavi očaj zbog njega, pa smo ga ošamarili. Batine ne mogu nikoga vaspitati na dobro, niti se može naučiti batinama da neko nekoga voli.

Batine, šamar, uvijek su pad roditeljstva i vaspitanja. O svakom šamaru koji roditelj udari svom djetetu, može da se napiše mali roman. Ne možemo šamarima i batinama vaspitavati dijete. Jer, ako počne da se boji bola, ono će prestati da se boji moralnog pada. A ako se ne boji moralnog pada nego bola, svagda tamo gdje nema bola, on će ići u moralni pad. Imamo dokaza tome: sva djeca koja kradu i koja su delikventi, mlaćena su zvjerski od svojih roditelja. Batina nije nikoga naučila da se okane poroka i da se okane nemorala, čak je i gurala u nemoralno ponašanje.


Kako tumačite stav da je "batina iz raja izašla"?

Da je batina bila valjana, ne bi ni izlazila iz raja.

Kako se uspostavlja prirodan odnos i razumijevanje djeteta?

Postoje razgovori. Razgovaramo da bismo nešto saznali, a ne da bismo nekome nametnuli svoju mudrost. Razgovaramo da bismo nešto čuli i da bismo napravili ravnotežu između naših horizonata i posmatranja svijeta tog drugoga sa kojim razgovaramo. Jer, razumijevanje je postalo iz ljubavi. Bez razumijevanje nema ljubavi. Dijete puno toga razumije kad mi njega razumijemo. Tu počinje njegovo osjećanje ljubavi prema nama. Nije prirodno da se tata i mama prave drugovi svojoj djeci. Dijete ima potrebu da ima drugove, s njima hoće da se valja po patosu, da igra fudbal. Ima potrebu i da ima učiteljicu, koja ga uči stvarima, pojmovima, ponašanjima. A ima mamu i tatu koji ga vole neizmjerno, ali čija ljubav ima i određeni smisao. Dijete ima potrebu da ima autoritet. Ne autoritet kamdžije i šamara, nego autoritet časnog i estetskog ponašanja. Biti prirodan znači: truditi se da se ponašaš što bliže sprezi odnosa časnog i estetskog.

Ima stavova da dijete ne treba hvaliti da se ne bi "razmazilo". Da li su djetetu ipak potrebne pohvale u građenju samopouzdanja?

Kada se neki čovjek moli Bogu, onda želi i da je u milosti Božijoj. I dijete želi da bude u milosti Božijoj. Ono želi da bude u milosti tate 
i mame. Naš osmijeh, naša ljubav, naša riječ, od nultog dana izvlače iz djeteta kao biološkog entiteta njegov ljudski i duhovni 
supstrat. Bez tog osmijeha, bez grljenja i maženja - a to je za njega uvijek nagrada, bez riječi koje će pratiti to dijete, bez onog sad si bio pametan, dijete moje, bez toga nema izlaska čovjeka iz njegove biološke ljušture. Izaći iz biološke ljušture, odgađati svoje nagonske potrebe da bih mogao da naučim lekciju, da bih mogao da budem bolji umjetnik, bolji naučnik, da bih mogao da bolje orem njivu da više rodi, da bih ostvario smisao svog života - to je ono što nas čini ljudima.

Bez gratifikacije, bez nagrade i ljubavi toga nema. Uspjeh nas čini boljim, ljubav nas čini boljim, to nas tjera da napredujemo. A kritika je naš pad. Mnogo je važnije dete pohvaliti kad uradi nešto dobro, nego izgrditi ga kad je uradio neko zlo. To zlo će da usahne, da uvene, ako za sve što je dobro radio, naiđe na pohvalu i na naše radovanje. Treba da ga pohvalimo, ne kad je pobijedio drugog u nečemu, već kad je pobjedit sebe, ako je danas bolji nego juče.


Pripremila: Azra Pandur
Izvor: Stil.rs












LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi

ŠTA JE FOTOSINTEZA?