Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

UČENJE OD KUĆE -ZDRAVA ALTERNATIVA ILI NE?



ALISON DABIS ne smatra školovanje djece kod kuće nekom čudnom alternativom tradicionalnoj školi.

Upravo suprotno, kaže ta majka dvoje djece iz Williamstowna u saveznoj državi New Jersey, kada je riječ o njezinoj djeci, to je najrazumnija stvar koju je mogla učiniti. „Kada se jednog dana zaposlite, nećete se naći u okruženju u kojemu su svi došli iz iste škole i u kojem su svi iste dobi“, kaže. „Po mojem mišljenju, tradicionalna atmosfera u školi uopće ne nalikuje stvarnom svijetu.“



Tvrdi da je školovanje kod kuće zapravo taj stvarni svijet.

Njezino zadovoljstvo zbog toga što svoju djecu nije upisala u lokalne javne i privatne škole dijeli i sve veći broj roditelja diljem SAD-a. Najnoviji podaci koje je prikupilo Ministarstvo obrazovanja pokazuju da je učestalost školovanja kod kuće porasla za 61,8 posto u proteklih deset godina i da se danas dva milijuna djece – odnosno 4 posto ukupne populacije mladih – školuje u udobnosti vlastitog doma.

Suprotno mišljenju da školovanje kod kuće proizvodi antisocijalne osobe, istina je da neki od najuspješnijih, najbolje prilagođenih učenika rješavaju matematičke zadatke za svojim stolom u blagovaonici, a ne za klupom u učionici. Prema vodećim pedagoškim istraživanjima, podučavanje kod kuće moglo bi biti najrelevantniji, najodgovorniji i najučinkovitiji način za obrazovanje djece u 21. stoljeću.

Ključna je personalizacija

U svojoj knjizi iz 2015. godine „Kreativne škole: Masovna revolucija koja transformira obrazovni sustav“, iskusni učitelj i omiljeni govornik na TED konferencijama Ken Robinson naglašava kako učenici najbolje uče onda kada su brzina i način učenja prilagođeni njima.

„Svi učenici su jedinstvene osobe s vlastitim nadanjima, talentima, nesigurnostima, bojaznima, strastima i aspiracijama“, piše. „Pristupiti im kao individualcima od ključne je važnosti za postizanje uspjeha.“

Robinson nije izravno govorio o školovanju kod kuće, ali kao da jest. Naime, nijedan oblik obrazovanja ne može ponuditi više personaliziran način podučavanja. Premda i tradicionalne škole pokušavaju prilagoditi svoje lekcije individualnim učenicima, učitelji ipak često na kraju satove prilagođavaju većini učenika. Jednostavno ima previše djece koja uče različitim brzinama da bi učitelji mogli svakome od njih pružiti upravo ono što im je potrebno. S druge strane, školovanje kod kuće je neizbježno personalizirano.

Davis kaže da se njezin sin Luke isprva mučio s čitanjem. Čak i u drugom razredu nije volio čitati i to mu je bilo preteško. U bilo kojoj drugoj školi, učitelji možda ne bi bili u mogućnosti uložiti potrebno vrijeme kako bi Lukeu pomogli da počne bolje čitati, jer bi imali dvadesetero druge djece kojoj bi se također trebali posvetiti. No, to nije slučaj u kući obitelji Davis.

„Mogla sam mu posvetiti dodatno vrijeme“, kaže Davis. Također, vrijeme provedeno u čitanju nije služilo samo poboljšanju njegove pismenosti; bilo je to ujedno i vrijeme za jačanje osobnih veza između majke i Lukea – s čime se nijedna škola ne može nadmetati. „Danas pročita knjigu za tjedan dana, pa čak i kraće“, kaže majka.

Dugoročni učinci personalizacije podjednako su važni. Prema studiji standardiziranih ispita iz 2009. godine, djeca školovana kod kuće bila su u prosjeku bolja od 86 posto djece školovane u školi. Ti su rezultati ostali nepromijenjeni čak i kad su kao kontrolne varijable uzeti prihodi roditelji, trajanje školovanja, pedagoške sposobnosti roditelja, te razina do koje pojedina savezna država uređuje područje obrazovanja. Istraživanje je također pokazalo da se djeca školovana kod kuće češće upisuju na fakultet te da su uspješniji studenti.

Ne, školovanje kod kuće ne stvara osamljenike

Najveći stereotip u vezi sa školovanjem kod kuće jest da neprestano podučavanje jedan-na-jedan lišava djecu socijalizacije koja im je potrebna kako bi bila uspješna. No, to nije istina.

Djeca školovana kod kuće jednako često igraju nogomet i sudjeluju u zajedničkim aktivnostima kao i svi drugi učenici.

Obitelj Davis je vrlo aktivna u lokalnoj crkvi, tako da Luke i njegova starija sestra Amanda imaju prijatelje u crkvenom zboru. Oboje sviraju instrumente, tako da imaju prijatelje i u orkestru sastavljenom od djece školovane kod kuće. Druže se s ostalim klincima iz ulice.

Amanda se dopisuje s prijateljicom koja živi u Arizoni. Što se njihovog djetinjstva tiče, nema tu ničeg posebnog.

Međutim, nije riječ samo o tome da djeca školovana kod kuće uživaju u svim pozitivnim stranama normalne škole; istovremeno, imaju sreću što ne moraju trpjeti sve negativne strane takvih škola – pritisak vršnjaka i klanove. Alison kaže da su u nekoliko slučajeva druga djeca izrazila ljubomoru što Luke i Amanda mogu učiti kod kuće, daleko od socijalnih hijerarhija koje vladaju normalnim školama.

„Kažu nam: Čovječe, da barem ja idem u školu kod kuće, kaže Alison. „To me je jako iznenadilo.“

Naravno, neki roditelji se moraju pomučiti kako bi svojoj djeci pomogli da steknu prijatelje. Ranije ove godine, razgovarao sam s iznimno pametnim sedmogodišnjakom po imenu Akash koji živi u San Angelu u Teksasu. Školuje se kod kuće jer je dječji psiholog, koji ga je pregledao dok je bio još maleno dijete, njegovim roditeljima rekao kako bi to vjerojatno bilo najpametnije.

Akashev najbolji prijatelj – možda i njegov jedini prijatelj – njegova je starija sestra Amrita. Većina djece u lokalnoj udruzi djece školovane kod kuće su ili prestara ili previše karakterno različita da bi mu njegovi roditelji mogli organizirati redovita druženja, premda Akash voli igru te nije povučen.

Međutim, čak i za djecu kojima nije lako, podaci pokazuju da im internet olakšava život. Prošlogodišnje istraživanje organizacije Pew pokazalo je da 55 posto svih tinejdžera kaže da redovito provode vrijeme s prijateljima na internetu i na društvenim mrežama, dok njih 45 posto kaže da su se upoznali kroz izvannastavne aktivnosti, sportove i hobije, što sugerira da učionice nisu jedini način za sklapanje prijateljstava.

Škole su opterećenije čak i od učenika

Pod kakvim god pritiskom učenici bili, škole su vjerojatno pod još snažnijim pritiskom da ostvare dobre rezultate. Od škola očekujemo da pomognu djeci da budu pametna ali ne i antisocijalna, da budu fizički u dobroj formi ali da ne budu i praznoglavi snagatori, da se oslanjaju na sebe ali i da budu sklona suradnji, te da budu kreativna ali i da se spremaju za odlazak na fakultet.

Upitno je uspijevamo li ostvariti te ciljeve – na primjer, nedavno istraživanje 165,000 srednjoškolaca pokazalo je da se njih manje od polovine osjećalo spremnima za odlazak na fakultet i nastavak života.

Možda je razlog taj što su mnoge odgovornosti koje prebacujemo na školu zapravo zadaće koje bolje odgovaraju roditeljima. Možda je Alison ostvarila uspjeh s Lukeom i Amandom zato jer može zaobići nepotrebne zadaće i birokraciju te se posvetiti samo onome što je njezinoj djeci potrebno.

„Škole moraju izmišljati sve te dodatne testove, te izborne i fakultativne predmete kako bi pokušale nalikovati stvarnom svijetu“, kaže. „No, u tome nikad ne možete uspjeti osim ako u njemu uistinu ne živite.“
Izvor: jutarnji.hr

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi