Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

KRIZA MORALA


Piše: Ljubica Uvodić Vranić psiholog
Dragi moji čitatelji stalno slušamo o krizi…a ja –optimistična i na pozitivno usmjerena – odgovaram: ma nije tako loše kao što smo se navikli jadati! Barem ne za one koji imaju bilo kakav posao. Ma ne mora curiti nego neka kaplje! Ne samo voda i mrvice kruha nego i zrnca veselja. To važi i za one koji nemaju posao ali čuvaju snagu njegujući obiteljske odnose učeći i spremajući se za trenutak kad će naći ili sami sebi stvoriti posao.
Pravi problem ipak vidim u jednoj drugoj krizi – krizi morala slušajući dnevno zbrku: danas više nikome nije stalo do nikoga; nema više morala; svi su nepošteni i korumpirani. To čujem ne samo kao nezadovoljstvo i ogorčenosti nego što je još teže kao pokušaj prihvaćanja nemoralnog postupanja kao uobičajenog široko rasprostranjenog i normalnoga. Kriza morala nije kad mali broj pojedinaca postupaju kriminalno i krše zakone nego kad pošteni ljudi nezadovoljni sa stanjem počinju prihvaćati nemoralno ponašanje kao normalno te postaju zapravo pritajeni kriminalci: prepisuju u školi varaju na porezima gomilaju dugove ne misleći ih vraćati….
A opravdavaju se time što tvrde da je moral nestao. Kao što ni sunce na nebu nije nestalo kad ga zakriju oblaci tako ni moral ne može nestati. Kriza morala je kad pojedinci traže opravdanje za svoje nemoralno postupanje a većina šutljivo promatra ili tek licemjerno uzdahne zbog teških vremena i traži priliku da se i sama okoristi krizom morala. Tako gubimo glavni motiv našeg ljudskog nastojanja – smisleni moralni cilj.
Znamo mi i u krizi da je moralno ne činiti drugome što ne želiš da se tebi čini. I da se to pravilo ne može promijeniti pa ma koliko god mi lagali o tome.
Evo još jedne česte ponavljane rečenice:
Više se ne zna što je zdrav razum. Kako se ne bi znalo? Zdrav razum nije ni pjesnička figura ni komplicirana matematička formula. Zdrav razum nije podložan našim interesima kao ni moral.
Moralno postupanje nije borba za vlastite ciljeve nego za uspostavljanje pravila koja će omogućiti opstanak zajednice. Ako pobrkamo moralno i nemoralno dogodit će nam se da ćemo gubiti volju za život zajednice i za život sebe u toj zajednice jer će zajednica biti trula jabuka ili kako se to može reći – loš okvir orijentacije.
Samo smisleno moralno postupanje tjera apatiju i beznađe – to je meni psihologično, a vama?

Kriza kao neprekidna tema dana

         Upornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ – kriza – punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima i dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude. Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali:ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili još gore gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odlazak u kuhinju nam je – izlet. Šetnja do dućana – ekskurzija.
Što mi to svi skupa radimo? U prvom redu sebi a onda i drugima oko sebe, šaljemo tu poruku uporno i nezaustavljivo je ponavljajući. Ono što drugima govorimo – vraća nam se kao bumerang jer onda ti drugi to ponavljaju i govore nama. Ne komuniciramo uopće ili jedni drugima kukamo, žalimo se. Ako se neki naš poznanik ili kolega nasmije, dočekamo ga s čuđenjem: Na čemu si ti? Kome je još do smijeha?
Na nagovor nekih koji su sačuvali dio svojeg elana i koji su svjesni da nam kretanje u fizičkom i psihičkom smislu može učiniti dobro, odgovaramo negativno. Odbijamo pozive na druženje kad stignu do nas. Ne slušamo savjete da ima smisla tražiti posao iako je veliki broj osoba tvoje struke također nezaposleno.
Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga.
Krizu iz sfere materijalnoga ne smijemo seliti u sferu emocionalnih odnosa. Nitko ne bi smio zaboraviti da se i u krizi može komunicirati na pozitivan i duhovit način. Nismo u emocionalnoj krizi ako to ne želimo biti. Ako imamo nekoga kome je stalo do našeg osmjeha – nasmiješimo se. Uvijek se možemo dragim ljudima nasmiješiti i zagrliti ih. Uvijek možemo jedni druge potapšati i ohrabriti. Ulijemo li dozu optimizma kod nekog tko nam je blizu time ćemo i za sebe napraviti nešto dobro. Emocionalno investirati se ne samo može i u krizi nego se, meni se tako čini, baš posebno mora ulagati pozitivne emocije.
Ako pokleknemo i odustanemo od želja, od smijeha, ako zaboravimo da su zagrljaji besplatni, ako pristanemo na opći trend kukanja i zapažanja beznađa i što je još gore – naglašavanja beznađa –bit će nam svima skupa još teže.
Uvjerit ćemo sebe i sve oko nas da smo u krizi i da za to ništa ne možemo.
A kriza je zapravo ona najniža točka iza koje se ne može dublje a to znači da možemo samo gore naprijed. I to uzdignuta čela! Kako ćemo dignuti glavu pitate me? Pa tako da se podsjetimo da je svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz čist i da ga mogu s ponosom pokazati.
Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju, treba moralni preporod jer inače neće moći ponosno podignuti svoje čelo pokazati svoj čisti obraz i krenuti dalje.

Opširnije o krizi morala

Ako ijedna tema zaslužuje da se proširi onda je to bez sumnje tema o našoj krizi morala. Stalno slušamo o krizi o recesiji o teškim vremenima …pa dobro odakle ta silna potreba da se unatoč   svemu bude i dalje optimističan i na pozitivno   usmjeren? Osim prirode koja me na to nagovara, ove ljepote koja me okružuje i koja uvijek sakrije ružne stvari od mene – tu su još neki razlozi. Ne dam nikome da me uvjeri da se treba prepustiti apatiji. Nisu mi naškodili oni koji su me pokrali u financijskom i materijalnom smislu te riječi. Pravi   kradljivci bi bili oni koji bi mi uzeli osmjeh iz srca – a tamo ih zbilja ne puštam! Za ovakav pristup koji je moj spontani način života imam još i podršku moje struke: lakše se izlazi iz   poteškoća kad se sačuva dobro raspoloženje i nada   u bitnu, kako bih ja rekla, avanturu osobne promjene.   Svi smo pozvani raditi na širenju dobrog raspoloženja i prebaciti dio svojeg veselja i nade na svoje sugovornike. Iako smo gotovo svi u nekoj stisci oni koji imaju   nastoje imati još više; oni koji nemaju brinu se kako preživjeti. Mnogi su u strahu da ne izgube ono što imaju. Mnoge muči neizvjesnost: što nam nosi sutra … Ipak se povremeno uspijemo   koncentrirati na nešto lijepo. Pogotovo mi koji radimo. Svjesni smo i sami, a nezaposleni nam to   itekako potvrđuju, da je najteže onima koji su bez posla. Ne samo onima koji ne rade i ne mogu naći posao, nego i onima koji rade a nemaju dovoljno posla. Ili onima koji su išli u neku mirovinu   invalidsku ili starosnu a nisu (još) našli ništa čime bi se bavili. Oni koji rade – rad im daje osjećaj vrijednosti i korisnosti pa tako uz postignuće dobivaju potvrdu svojeg samopouzdanja. Pri tome moramo naglasiti da to važi za one koji   imaju bilo kakav posao, ne mora biti u struci i ne mora biti plaća pristojna nego da barem nije toliko mala da se onaj koji je prima ne osjeća povrijeđenim, nepravedno kažnjen plaćom koja mu stvara poteškoće pa možda nema dovoljno ni za   osnovne potrebe, a ne može zatražiti socijalnu pomoć jer gu ta mala plaća ne stavlja u kategoriju ljudi koji mogu dobiti takvu pomoć. Takva niska primanja ne daju prostora za njegovanje samopouzdanja često postaju dio, pa čak i baza, na koju se nadograđuju dodatne poteškoće. Nezadovoljne osobe ne samo da sudjeluju u lošim odnosima nego im svojim neraspoloženjem doprinose pa tako dodatno opterećuju svoju okolinu. Teško je naime reći kako se nekad reklo:   ne mora curiti nego neka barem kaplje! – u ovim vremenima!   Pritisak razgranatog društvenoga konzumerizma čini nesretnima i one gladne   i one site. Gotovo svi žele još i još kupovati   iako iz iskustva znaju da novo kupljena   stvar kratko popravlja raspoloženje i dugoročno povećava apetit za još novijom kupovinom koju potkrepljuju povici preko svih medija: Ovo morate imati. Kupite. Povoljno je.   U atmosferi provođenja slobodnog vremena u trgovačkim centrima, bombardirani reklamama   ne samo u medijima nego i u poštanskim   sandučićima, veliki se broj ljudi osjeća usamljeno i nezadovoljno i da nije tih reklama koji nam lažno nude sreću kupovanja, osjećali bi se možda i još više usamljenima. Ovako im stiže neka pošta – kakve li ironije – dolaze reklame pa nisu samo   računi opomene i obavijesti o ovrhama jedine   informacije koje redovito stižu.   Onima koji nemaju posao te su reklame teške.   Ne samo radi zato što ne mogu kupovati, nego još više zbog gubitka snage, volje i nade … Pritisak okoline može biti poticaj ali može biti i prevelik pritisak pa nezaposleni nažalost prestanu tražiti posao. Prvo prestanu tražiti dugo željeni posao u struci pa počnu tražiti bilo kakav posao pa s vremenom odustanu od traženja posla uopće. Čak ne pokušavaju naći   ni neku zanimaciju. Prepuštaju se krevetu i   televizijskom programu u kojemu ima mnogo reklama za proizvode koji oni ne mogu kupiti.   Mnogi koji se školuje ili studiraju u zadnjem   razredu ili kad postanu apsolventi počnu se već   bojati neizvjesne budućnosti. Mnogi koji rade žale što nemaju vremena za neke aktivnosti. Ili im se to tako čini. Oni koji ne rade teško sačuvaju svoje interese i iskoriste to vrijeme da bi čuvali snagu volju i kondiciju njegujući obiteljske odnose baveći se hobijem učeći i spremajući se za trenutak kad će pronaći posao. Ako shvaćaju vrijeme u kojem nisu zaposleni kao barem neko iskoristivo vrijeme za učenje   vježbanje čitanje – tako će uspjeti da im svaki dan   padne po koja dodatna kapljica nade. Ima veoma mali broj ljudi koji nisu zarobljeni bjesomučnim kupovanjem ili željom za kupovanjem. Neki su i ovisni o kupovanju.
Mnogi ljudi rade da bi mogli kupovati.Za razliku od nekih ljudi koji rade i da bi mogli kupovati ali i zato jer vole svoj posao. Takvi koji imaju unutarnju motivaciju (intrinzičnu) njima se sviđa posao i mogućnost da ga rade im je već plaća. Takvi često rade puno a imaju malo. Kako je to   moguće? Pa njihovi su ih poslodavci prokužili. Oni znaju   da ti vrijedni ljudi svoju snagu crpe iz intrinzične motivacije pa ih iskorištavaju dajući im slabu plaću znajući da oni neće prestati raditi dokle god budu mogli a to poslodavci debelo koriste da budu   nepravedni i da ih zakinu i prevare dajući im premali honorar ili plaću. Ako im netko na to   ukaže oni se „opravdaju“: „Peri nije stalo do plaće. On uživa u poslu i nikad se ne žali.“ I takve „mudre“ izjave vode nas do slijedećih   možda najvažnijih rečenica u ovoj knjizi. Iako se mnogi muče s pukim preživljavanjem i to   jest golema poteškoća koju uvjetuje kriza pravi problem ja vidim u jednoj drugoj krizi – moralnoj. Slušajući dnevno ljude kako druge zakidaju kako se žale ili kako se pokušavaju izvući iz situacije   u koju su zapali nemali broj puta se uvjerim u   jednu gotovo nevjerojatnu pojavu. Ljudi uporno ponavljaju da nema više morala. A to znači da   nema smisla ni raditi ni živjeti tako da poštuješ   pravila za koja svi dobro znamo da bi nas štitili   od kaosa i bezumlja kad bismo ih poštovali. To da ni nema smisla raditi. pogotovo da nema   smisla pošteno raditi – to vidim   kao izvitopereni način izlaska iz stanja nezaposlenosti. Kao što je gladna lisica koja se nije mogla popeti na vinovu lozu rekla da joj   nije do grožđa jer je kiselo tako možda i   nezaposleni čovjek odustaje od svog zaposlenja   odustaje od sebe i svojeg smisla života. Kaže da   nema morala nema zdravog razuma pa se onda   nema smisla ni truditi ni penjati prema uspješnom   rješenju. Ali oni koji ne idu prema uspjehu, energiju ponekad okrenu u destrukciju pa sabotiraju. Oni svjesno povećavaju kaos kao opasni izraz osobnog razočarenja. Kriminal se toliko proširio da nas informacije o njemu zasipaju čak i više od propagandnih poruka. Nered i neorganiziranost, sporost administracije, sporost sudskih odluka, nezadovoljstvo zbog političkih neispunjenih obećanja političara nepravedna   raspodjela državne imovine ….. gura i poštene ljude da krše zakon uz opravdanje da je to toliko uobičajeno da ne može biti naopako. Pošteni ljudi nezadovoljni s državom postaju   pritajeni kriminalci: Prepisuju u školi. – Jedna četvrtina tinejdžera u   Velikoj Britaniji misle da je normalno varati na ispitima, krasti u dućanu i švercati se u javnom prijevozu. Roditelji im pišu lektiru: Uopće ne razumiju što je „pjesnik htio reći“   kad ih pitamo:
„Koliko vremena potrošite na pisanje lektire Vašem srednjoškolcu?
Ili kad im kažemo: „Upravo je bio (ili će uskoro biti)Mjesec knjige pa da popričamo koje su vam knjige najdraže? Biste li voljeli da za lektiru ove godine imate neke druge knjige nego one koje su na spisku Vašem školarcu?“
Ima li se smisla tako OZBILJNO ŠALITI?
Ako nema očekivane reakcije idemo dalje. Tjeramo do apsurda:
„Kako pišete – izravno u bilježnicu ili na papir pa prepisujete u čisto? Koristite li sažetke knjiga koje se mogu naći na internetu ili ipak malo prelistate da se podsjetite?
Ako imate starije dijete možete li lektiru prepisati iz njegovih bilježnica, ono što ste Vi pisali ili je starije dijete bilo možda vudreno pa je insistiralo da mu lektiru piše netko drugi, a ne Vi –drugi roditelj, ujak, baka ili plaćeni instruktor?“
Razočarani građani varaju na porezima. Dugove prema državi ne smatraju prioritetnim Dugovi prema obitelji su česti stil života Prodavanje utakmica. Davanje mita. Kupovanje na dug koji dug kupac ne kani vratiti. Pokrivaju kriminalce, svjedoče u njihovu korist za novac. Traže vezu da bi dobili preko reda nešto na što   i drugi ljudi čekaju….Nemoguće je nabrojati sve te stvari koje radimo svakodnevno. Pokušaj da se takvo ponašanje nazove   pravim imenom se otvoreno napada kao pretjerano čistunstvo. To su ponašanja na koja smo tako navikli kao da su najnormalnije stvari. Pa zašto to uopće činimo? A imamo odličan alibi.   Svi to rade. Nema više morala. Svi bi mi se rugali kad ne bi   iskoristio priliku da prevarim. Marketinški nam se usađuju pseudo osjećaji:   sramota je pokazati prave emocije sramota je ne pratiti modu; tv-voditelji su na primjer svaki dan   u novoj odjeće i tako nas usput dodatno educiraju što bismo zapravo trebali i mi raditi – što je in osim engleskog jezika koji je naravno ultimativni in.
Na razne načine putem medije nam se sugeriraju pseudo osjećaji: moramo biti sretni, moramo se bojati opasnosti od nedostatka na primjer unosa dovoljno tekućine u organizam….Pseudo osjećaji nam stvaraju pseudo potrebe Iako imamo odličnu vodu kupujemo skupu vodu u plastičnoj ambalaži. Ti lažni osjećaji nam se marketinškim metodama nameću, a mi mislimo da su naši osjećaji autentični. Osjećamo se pametnima ili barem odlično informiranima o tome što treba činiti. I ti lažni osjećaji stvaraju u nama lažne potrebe. Ako   ih ne zadovoljimo, te naše zapravo lažne potrebe, mi smo onda stvarno autentično nezadovoljni! Kakav paradoks! Zašto ih ne zadovoljimo? Jer ih ne možemo zadovoljiti. Ne možemo ih legalno zadovoljiti. A pritisak ne prestaje. I što tada radimo onako nezadovoljni? Skrećemo. Moramo. Prisiljeni smo (ili nam   se tako čini) zaobići zakon. Nekad se jednostavno došlo do moralno ispravnog postupanja kroz sport. To je bilo jednostavno mjesto gdje su vrijednosti   bile očite a uspjesi neprijeporni. Sigurno je zbog tog Camusa – kad ga je pitao prijatelj što više voli kazalište ili nogomet odgovorio: „Nogomet. Bez kolebanja.“ Znate li da je Nobelovac Camus bio vratar i da je njegov tim osvoji Sjevernoafrička odličja i kup i   šampionat dvaput – to je bilo tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Osjećaj timskog duha bratstva i zajedništva se   veoma se sviđao Camusu i u izvještajima reportera s utakmice Camus je često dobivao pozitivne   komentare zbog hrabre i strastvene igre. Nažalost njegova su nogometna očekivanja prestala već u 17. godini života jer je obolio od tuberkuloze koja je   tada bila teška bolest. 1950. su ga tražili iz sportskog časopisa da kaže par riječi o svojoj sportskoj karijeri. On je između ostalog odgovorio: „Nakon mnogo godina u kojima sam vidio mnoge stvari ono što najsigurnije znam o moralu i dužnosti čovjeka to dugujem sportu i to sam naučio u svom   klubu.“ Te Camusijeve riječi su se odnosile na moralnost o kojoj je pisao u svojim ranim esejima, o principu da se zauzimamo za svoje prijatelje, o vrednovanju hrabrosti i fairplaya (ferpleja). Camus je vjerovao da nas politički i religiozni autoriteti zbunjuju s   prekompliciranim moralnim sustavima da bi stvari izgledale kompliciranije nego što zbilja jesu (što omogućava autoritetima da zadovolje svoje potrebe da budu važni.) Što bi danas rekao Camus kad bi čuo što se događa u nogometu? Nadam se da bi se složio sa svima koji razmišljaju da prekršaji moralnih pravila ne mogu, ne samo ukinuti ta pravila, nego povećavaju potrebu za njihovim poštivanjem. Nakon kiša želimo još više – sunčani dan.

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi