LEKTIRA : Okamenjeni vukovi -: AHMET HROMADŽIĆ




Okamenjeni vukovi


Prekrasna priča o Srebrenku, koju pronalazimo u romanu “Okamenjeni vukovi” Ahmeta Hromadžića, približava nam ljepote života u prirodi, govori o poznatim i manje poznatim elementima takvog življenja te mnogim tajnama koje krije šuma i njeni stanovnici. Malo lane, glavni lik djela, s velikim nestrpljivim očima iz kojih izvire znatiželja i radoznalost, lako se uvuče i nastani u svako srce. Srebrenko, kako su ga nazvala djeca zbog boje njegove dlake i sam je dijete. Kao mali, veoma je vezan uz svoju majku. Voli je i upija svaki njen pokret, trzaj uha, podignuti nos kada njuši opasnost, sve samo kako bi što prije naučilo živjeti u surovoj šumi, gdje iza svakog lista, svakog kamena, vreba opasnost.
Kao mlado lane, Srebrenko gubitak majke proživljava veoma teško. Tužan je i slomljen od bola. Kao i svako dijete, još dugo sanja njen miris, nježne oči i sva upozorenja kojima ga je pripremala za okrutnosti života u šumi. Zakon šume prisiljava ga na brzo sazrijevanje i odrastanje. Unatoč nepovjerenju kojeg se dugo ne može osloboditi, zbog svih nesreća koje ga stižu, odjednom je primoran okrenuti drugu stranu. Tjeran zlom kobi, koju su za lane činili vukovi, spoznaje ljubav koja mu je odjednom postala dostupna u neograničenim količinama. Ljubav koja pada na plodno, žedno tlo. Nesebičnost djece koja ga vole, budi u lanetu novu nadu u prijateljstvo, vjeru u novi život.
Ali zov prirode i majke planine, zov njegova roda, jači su od sredine kojoj ne pripada. Tjelesno snažniji i ojačan velikom dozom ljubavi, Srebrenko je spreman za nove izazove koje život stavlja pred njega stavlja. Ti izazovi nisu nimalo laki. Sukob s vukom navlači na njega svu ljutnju i želju za osvetom cijelog vučjeg roda. Znajući da netko želi njegovu smrt, da ga prati, da samo čeka određeni trenutak, iz temelja mijenja Srebrenkov način života i pogled na svakodnevicu. Srebrenko počinje živjeti u vječitom strahu za svoj život jer je svjestan da nema dovoljno snage za suprotstaviti se brojčano većem i snažnijem neprijatelju – cijeloj hordi vukova.
Da bi obranio goli život, Srebrenko zna da mu treba mnogo snage i lukavosti. Da posjeduje snagu, dokazao je boreći se sa ostalim srndaćima, gdje bi redovito izvojevao pobjedu. Biti lukav naučio je od surovosti života koji ga prati od malih nogu. Nemir s kojim živi, u iščekivanju sukoba, sve ga više truje. Znakići da je nečija lovina nije bio nimalo ugodan osjećaj. Svaki puta kad je mislio da mu je došao kraj, priroda bi umiješala svoje prste, tako da je ishod sukoba završio u korist srndaća. Ostao bi prestrašen, ali neozlijeđen. Iako mu je priroda sklona, njegova brzina i hrabrost pridonijeli su uspjehu i sreći da ostane na životu.
Ova lijepa priča ukazuje nam na nesebičnost i požrtvovnost osoba koje nas vole. Ukazuje nam koliko je velika i nesebična ljubav majke. Ponekad treba i nepoznatim osobama dopustiti da nam se približe, pruže ruku koju trebamo prihvatiti. Možda ćemo ostati iznenađeni veličinom prijateljstva i dobronamjernosti koju nam donose neznanci. Ipak, ni oni nisu uvijek prijateljski nastrojeni. Vučja koža ima dva lica. Hrabrost i dobrota bivaju uvijek nagrađeni. Srebrenko je imao dobro srce i za nagradu je dobio život. Za zle vukove priroda se pobrinula na najokrutniji način. Još uvijek stoje negdje okamenjeni, kao opomena na sva nedjela i zloće kojima je bio protkan njihov život.
Vrsta djela: moderna bajka, kratki roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: planina i šuma
Tema: život malog laneta Srebrenka, njegovo odrastanje i borba za preživljavanje
Ideja: Hrabrost i dobrota bivaju nagrađeni, a zlobu slijedi kazna.
Kratak sadržaj
“Ima jedna planina. Ima jedno jezero na toj planini a na obali jezera visoka stijena. Na stijeni šest okamenjenih vukova. Ogledaju se u vodi – danju kad je nebo čisto, kad prži sunce i noću kad gore zvijezde. Nekad ih skrivaju oblaci. Nekad ih skrivaju magle.” Tako počinje ova priča.
Prvo proljeće koje je mlado srnče doživjelo u ogromnoj šumi nagovještavalo je mnoštvo mirisnih zvukova i boja. Radoznalim pogledom lane je promatrao zelenilo i šarenio oko sebe, pod budnim okom svoje majke srne. Ono još nije upoznalo sve opasnosti koje su vrebale iz ove divne šume. Sve je trebao naučiti: kako prepoznati opasnost, kako znati tko je prijatelj, a tko ima loše namjere… Ono je bilo samo još malo, nejako dijete svoje majke srne koja ga je štitila i svojim životom ako je trebalo. Ponekad, kad bi majka laneta izbivala iz skloništa, drhturilo bi od straha. ” …Drhtao je od straha kao suha trska na vjetru.”. Strah ga nije napuštao tako dugo, dok ne bi ponovo osjetio majčin miris i toplinu. Imao je on i oca, ali je bio hladan i čudan. Nije dugo boravio u skloništu. Otac je bio prekrasan primjerak snažnog srndaća, ali nikada nije obraćao previše pažnje na svog jedinca. Malac je samo želio topli pogled i malo pažnje. Dovoljno da povjeruje u očevu ljubav. Nikada nije saznao kako otac voli. “…Jednom je otac otišao i više se nije vratio.”
Njegovi najsretniji trenuci bili bi u osvit dana, na planinskim pašnjacima. Tu je pronašao svoje vršnjake i uživao u igrama s njima. Čim bi mame srne nanjušile opasnost, velikom brzinom svi bi se vraćali u svoja skloništa. Majka srna brižno je pratila svaki pokret svog laneta i nije dopuštala da mu se približi ikakva opasnost koju bi ona mogla spriječiti. Majka ga je učila tko su mu neprijatelji i upozoravala ga na njihovo glasanje te kako može umaći neprijateljima. Mnogo puta, šetajući šumom, zastajali su, dok bi mama njušila zrak i mirise koje je donosio vjetar, ispitujući moguću opasnost.
S vremenom je mnogo toga naučio. Više mu majka nije morala sve govoriti. Razumjeli su se pogledima. Srndać je silno želio biti jak i snažan, imati velike rogove. Nekoliko puta se pokušao približiti odraslim srndaćima, ali oni ga nisu ni pogledali. Samo bi mu uputili hladan pogled i okrenuli glavu od njega. Tada je shvatio da mu je majka najbolji prijatelj. Uvijek mu je govorila da mora biti strpljiv te da će biti jak i snažan kada naraste.
Prošlo je proljeće i velike ljetne vrućine polako su isušivale rijeke. Voda je postala prava dragocjenost, a time je opasnost bila veća iz dana u dan. Dok je mama srna pila vodu, malo lane preskočilo je potok, opazivši čopor malih vukova koji su se nestašno igrali. On još nije znao da su mu to, iako susjedi, najljući neprijatelji. Na sreću, osjetio je opasnost pa se brzo vratio do majke. Taj prvi susret s vučićima bio je početak velikih nevolja, samo što lane to još nije slutilo. Još uvijek je živio u svom bezbrižnom svijetu, pod okriljem majčine ljubavi.
Majka vučica također se brinula o svojoj djeci i pripremala ih za težak šumski život. Prvi put im je u pećinu donijela prestrašenog zeca kojeg su lovili do njegovog samog kraja. Drugi put, na redu je bio tetrijeb. Najveću radost pružalo im je igranje na poljanama, uz budno majčino oko i povike ohrabrenja. I oni su bili radoznali. Sa svakim plijenom koji bi im majka donosila, upuštali bi se u nestašnu igru, niti ne sluteći da je to zapravo treniranje za surovu stvarnost. Rasli su vučići, a rastao je i srndać. Jednom prilikom majka ga je u zadnji tren spasila od oštrih kandži orla kome plijen rijetko umakne. Još bezbrižni, vučići su se rado prepuštali čarima igre. Pred njih će život staviti opake izazove.
Došla je jesen. Šuma je opustjela. Mali srndać već se lijepo razvio u stasitog, pravog srndaća kojem su nedostajali samo rogovi. Više nije trebao mnogo majčine pažnje jer je mnogo toga već naučio, a mogao je i”stići i uteći”. Već je i sam polako uočavao i njušio opasnosti koje su mu mogle ugroziti život. Jednog dana planinu je zahvatilo strašno nevrijeme, praćeno jakim vjetrom, kišom, grmljavinom i gromovima. Svi stanovnici šume potražili su zaklon u svojim jazbinama ili dupljama, a samo su srne pune straha jurile tražeći zaklon pod krošnjama drveća. Samo srne nisu živjele u nekakvim jazbinama ili dupljama. Njihov dom je oduvijek bio ispod gustih krošanja stabala kojih je u šumi bilo podosta. Tako su i sada našli zaklon pod gustom krošnjom drveta.
Pod jedno takvo drvo udario je grom. U silnom strahu sve životinje su se razbježale. Te je noći mladi srndać ostao bez majke, svoje zaštitnice. Dugo ju je tražio po šumi, skloništu i poljanama, ali više je nije našao. Ostao je sam. Nitko nije nikada saznao što se s njom dogodilo te olujne noći.
Jesen se uvlačila u svaki kutak šume. Srndać je postao jak i odvažan. Susjedi vučići postali su vukovi i upijali su posljednje vještine potrebne za lov. Mnogo puta čekali su lovinu u zasjedi, ali bez uspjeha Tada bi odlazili na spavanje gladni i umorni. Postajali su svjesni da je svakodnevni ulov vrlo bitan da bi mogli preživjeti. Najdraži način lova bio im je gonjenje žrtve. Tad je pobjeđivao mudriji i lukaviji. Mudrost su stekli u borbi s liscem. Borba je bila teška, ali nisu smjeli odustati jer su ih pratile oči roditelja. Bili su prisiljeni privesti borbu kraju, iako bi najradije bili odustali. Lisice su bile lukavi i žilavi borci koji se nisu lako predavali.
Ubrzo se oko njihove jazbine počelo skupljati mnoštvo nepoznatih vukova. To su bili njihovi rođaci koji su preko zime živjeli i haračili u čoporima. Otac im je bio vođa čopora kojem su se svi morali pokoravati. Stigla je okrutna zima: “Zima nije imala milosti.” Mnoge sitne životinje odselile su se bliže selima gdje su lakše dolazile do hrane. Šuma je bila pusta. Vladala je glad. Najviše su patile srne. Glad su varale guleći smrznutu koru sa stabala. Prijetila im je stalna opasnost od vukova. Mladi srndać često se sjećao majčinih riječi: “Čuvaj se vukova. To su naši najljući neprijatelji.”
Jednog dana vukovi su i njega nemilosrdno ganjali. Mislio je da je to kraj. Spas je došao iznenada. Jureći, srndać se našao na brežuljku, gdje su se sanjkala djeca. Oko djece je bilo i mnogo pasa koji su bili dresirani da se mogu suprotstaviti vuku. Nastala je krvava borba. Psi se nisu dali nadjačati, a bili su i na svom terenu, ohrabrivani bukom djece i pojačanjem seoskih pasa koji su im stizali u pomoć. Vukovi su bili nadjačani.
Srndać je bio toliko izmoren da mu je bilo svejedno što će se s njim dogoditi. Djeca su ga opkolila i počela milovati. Nazvali su ga Srebrenko jer je imao srebrnu dlaku i bio je neobičan. Svi su ga istovremeno željeli povesti sa sobom kući. Sva djeca su svojatala Srebrenka. Dogovorili su se da svaki dan bude gost u drugoj kući u selu. Stekao je nove prijatelje i bio presretan. Kad su ga prvi put uveli u kuću, uplašio se vatre. Takvo što on još nije bio upoznao u svom kratkom životu. Ubrzo je otkrio čari topline i primirio se. Djeca su mu donosila svašta za jelo. Mirisno sijeno mu se najviše svidjelo. Načinili su mu meki ležaj u kojeg je utonuo nakon napornog dana. Već dugo nije spavao tako mirno i na toplini.
“Počeo je njegov drugi život. Počeo je njegov život među ljudima.” Prijateljstvo između djece i Srebrenka sve je više raslo. Strah od nepoznatog Srebrenko je vrlo brzo prevladao te se počeo slobodno i bez straha šetati selom i seoskim dvorištima. Često je dolazio pred školu gdje su boravili njegovi mali prijatelji i čekao da završi nastava. Srebrenka bi nekada noću budili urlici vukova koji su napadali seoske staje. Tada više ne bi mogao spavati. Vrlo bi se živo prisjećao svog susreta s tim mrkim stvorovima.
Snijeg je okopnio. U Srebrenka se uvukao nemir. Čuo je zov planine i onog što je naučio od svoje majke. Tog proljeća narasli su mu i rogovi. Srebrenko je sve više vremena provodio na pašnjacima. Bio je sretan među svojim prijateljima, ali pogled mu je stalno bio uperen u planinske obronke: “Vukla ga je u svoj zagrljaj planina…”. Ipak, volio je on i svoje male ljudske prijatelje i bilo mu je teško napustiti ih, ali želio je nazad među srne i srndaće. Pobijedila je priroda. Vratio se u blizinu svoje tvrđave.
Prolazili su dani. Djeca su često dolazila u blizinu šume nadajući se svome prijatelju. Znali su se vrlo dugo tamo igrat, pogleda uperena u gusto zelenilo. Srebrenko se jednom iznenada pojavio. Proveli su dan u igri. Srebrenko je postao prekrasan srndać. Bio je svjestan svoje snage i ljepote. Ali “samo je nekoliko dana i noći izdržao, a onda opet nestao. Vukla ga je planina.”. Srebrenko se vratio na svoju planinu. Iako se nije uklapao bojom svoje dlake među krdo, boravio je među njima. Nitko nije posebno obraćao pažnju na njega. Od velikih je srndaća trpio njihove ispade. Znao je da još nije dovoljno snažan da im se suprotstavi.
Najveće zadovoljstvo predstavljalo mu je istraživanje i veranje po planini. Bio je tamo gdje još ni jedna srna nije nogom kročila. Poznavao je svaki kutak, svaku travku svoje planine. Znao je gdje raste najbolja trava. Jednom, prilikom od svojih lutanja, dok se nalazio visoko na litici, na poljani je ugledao čopor vukova. Bio je to otac vuk sa svojim sinovima. Nisu mogli osjetiti srndaća jer je vjetar puhao suprotno od njega. Vukovi su bili opaki i nemilosrdni. Svoju slavu stekli su boreći se s medvjedima. Ta bitka trajala je dugo, jer su medvjedi bili snažni i neustrašivi borci. Iz njih je izbijala čista snaga, ali vukovi su bili brojčano nadmoćniji i mnogo okretniji. Konačno, vukovi su pobijedili i glasnim urlikom obznanili da su oni gospodari šume.
Dan nakon što ih je Srebrenko ugledao, napali su i njega. Osjetio je opasnost i dao se u trk. Trčao je koliko su ga noge nosile i iznenada su ga prestali goniti. Nitko nije znao zašto. Ovaj put Srebrenko je bio ponovo spašen. Sreća ga ni ovaj put nije ostavila.
Stigla je jesen sa svim njenim bojama, ali i kišama. Hrane je bilo sve manje. Jednog takvog dana Srebrenko je izašao na ispašu, pažljivo i oprezno. Bio je sam u neobičnoj planinskoj tišini. Odjednom se jaka buka prolomila šumom. Pucanj. Metak se srećom zario tik do Srebrenkovih nogu. Već je bio u trku kad se prolomio drugi pucanj. Upoznao je novog neprijatelja – lovca. Nije mogao shvatiti da i među ljudima ima onih koji bi mu mogli nauditi. Do sada je poznavao ljude samo kao prijatelje.
Stigla je zima. Bila je blaga pa nije bilo teško doći do hrane. Srebrenko se nije spuštao u selo, ali nije ni zaboravio svoje male prijatelje. Stiglo je i proljeće. Prekrasno godišnje doba donijelo je Srebrenku nove rogove, prekrasne, ali i novi nemir koji se uvukao u njega. Odvajao se od ostalih srndaća. Želio je i mogao pokazati svoju novu snagu i moć. Bio je odrastao. Na poljani se po nekoliko dana vodila borba među srndaćima, dok ne bi pobijedio najjači među njima. Tog jutra, neki veliki i razvijeni srndać izazove Srebrenka na borbu. Borba je trajala dugo. Srebrenku nije nedostajalo snage te izađe kao pobjednik iz borbe. Tek što je odahnuo, izazove ga drugi srndać. Srebrenko pobijedi. Taj dan pobijedio je još dva srndaća. Kad je pojurio na poljanu među ostale srndaće, svi su se razbježali. Nitko više nije imao hrabrosti boriti se sa njim. Pobjednik je ostao sam, a i slava stečena tog dana još se dugo pronosila planinom. Postao je najjači srndać u planini. Nije ni bio svjestan kako se brzo vijesti šire.
Šetajući šumom rano ujutro, Srebrenko je stigao do kraja kanjona. Tu nitko nije volio dolaziti jer je na dnu kanjona hukala brza i hladna voda, a niz kanjon se bilo teško spustit, ali tu je bila i najbolja ispaša. Iznenada, niotkuda, iskrsnu vuk, sam. Srebrenko nije imao kuda pobjeći. Stajali su i gledali se. U isti tren, obojica su napala. Vuk se odjednom našao na srndaćevim rogovima koji su ga zabacili duboko u provaliju. Od straha i nevjerice, Srebrenko se dao u trk dok nije stigao u sigurno sklonište. Nije mogao vjerovati da je savladao smrtnog neprijatelja. Glas o njegovoj pobjedi odjekivala je šumom: “A dok je spavao, po šumi se opet pronosio glas o njegovoj pobjedi…”.
Vijest o smrti vuka stigla je do čopora koji su urlikali kao nikada do tada. Jedan od njihove braće bio je mrtav. Žeđali su za osvetom. Vukovi su imali doušnika koji im je javljao kuda se Srebrenko kreće. Srebrenko je pak imao prijatelje koji su ga obavještavali o kretanju vukova. Tako su se lovili cijelo vrijeme. Srebrenka je pratila sreća, tako da se uopće nije sretao s čoporom. Znao je jako dobro da oni samo čekaju priliku za napad.
S ljetom stigle i vrućine. Buknuo je požar. Nitko nije znao odakle. Panika i strah za život uhvatili su svako živo biće. Svi su tražili vodu – “Po planini su se polamali samo urlici i jauci.” Srebrenko je, zahvaljujući svojim brzim nogama, uspio izbjeći vatrene obruče. Vatru je naposljetku uništila kiša iz crnih i tamnih oblaka koji su se nagomilali. Svuda je ostala pustoš zgarišta. Nigdje nije bilo ni traga zelenilu. Požar je sve uništio. U šumu se počeo vraćati život. Vatra je polako padala u zaborav. Srebrenko se vratio u svoje staro sklonište koje vatra nije uništila. O vukovima nije bilo nikakvih vijesti. Kao da su u zemlju propali. Svi su se obradovali da su stradali u požaru. Život bez vukova bio je život bez opasnosti. Ali radost nije trajala dugo. Planinom se prolomio strašan urlik. Svi su bili zabrinuti jer su znali da je opasnost opet na vratima.
Jesen je donijela mnogo slasnih plodova. Svi su se spremali za dugu i oštru zimu. Srebrenko je bio uznemiren. Znao je da ga vukovi traže i da se žele osvetiti. Našli su ga jednog jutra na poljani. Počela je žestoka trka. Srebrenko je znao da je to trka za njegov život. Više mu nitko nije mogao pomoći, osim njegovih snažnih i brzih nogu. Pokušavao ih je zavarati i zametnuti trag, ali su ga vukovi brzo pronalazili. Poznavao je planinu bolje od ikoga. Odlučio je potražiti spas na vrhu planine gdje vukovi nisu nikada zalazili. Trka je trajala dugo. Već mu je nestajalo snage. Konačno je stigao do vrha planine. Mislio je da je na sigurnom. Upravo tada, planinom se prolomio glasan tutanj. Sve se zatreslo i postalo veoma bučno. Na samom vrhu planine napravila se velika pukotina koja je razdijelila vukove i Srebrenka. Vukovi su bili bijesni jer im je Srebrenko uspio pobjeći. Srebrenko nije znao da ga vukovi više ne gone. Trčao je i ostajao bez snage. Vukovi su ostali zarobljeni na puknutoj stijeni. Nisu mogli naprijed ni nazad.
Iz zemlje na vrhu planine, digao se visoki vatreni stup. Svi su u panici počeli napuštati vrh planine. I vukovi su bježali, ali nisu mogli preko vatrenog kruga koji ih je opkolio. Zasipao ih je bijeli pepeo. Dugo je padao pepeo po planini. Dugo su se čulo vučje ljutito i bolno urlikanje; “Tako je taj vulkan sam proradio i sam se ugasio.”.
Polako se život vratio na planinu ali bez vukova. Prošle su mnoge godine. Na planini se pojavilo jezero, “a na samoj obali jezera, na visokoj stijeni, ostali su vukovi. Okamenjeni davno, davno pod pepelom, ostali su onakvi kakvi su bili kad se nad planinom prosula vulkanska vatra. Vukovi stoje kao ukleti. A negdje u šumi, možda baš ispod tvrđave, žive Srebrenkovi potomci.”
Likovi: Srebrenko, majka srna, otac srndać, vukovi
Analiza likova
Srebrenko – kao malo lane, Srebrenko je bio plah sramežljiv. Često se skrivao iza svoje majke koju je jako volio: “On je bio neobično radoznao. On je volio da luta šumama (…) želio je da bude brz i jak. Da ima oštre i snažne rogove…”. Sve je gledao kroz igru i nije ozbiljno shvaćao sve opasnosti što ih nosi šuma, do trenutka kad mu je život namijenio strašan udarac i otrgnuo ga od majke, oduzevši joj život na okrutan način. Od tada je bio prepušten sam sebi, kao i donošenju vlastitih odluka.
Srebrenko je poslušan i voli učiti i slušati majku. Svojom zaigranošću i nepodopštinama pokušava steći naklonost svog oca, snažnog srndaća. Veoma rano ostaje bez majke i doslovce sam, jer ga od ostatka krda izdvaja srebrna boja njegove dlake. Život u divljini i velika radoznalost dovode ga u mnoge neželjene situacije iz kojih izlazi neozlijeđen, zahvaljujući naklonosti šume i planine. Voli djecu koja ga spašavaju od zlih vukova. Prvi put od smrti majke je s njima osjećao radost koju donosi prijateljstvo. Nakon dugo vremena osjećao se voljeno i sigurno u okruženju u kojem živi. Kod ljudi ga ne muče brige gdje će spavati ni što će jesti, ali zov divljine bio je jači te se vratio na voljenu planinu koja ga je podsjećala na majku. U skloništu kod tvrđave osvježavao je uspomene na nju.
Kao odraslog srndaća krasili su ga izuzetno snažni i lijepi rogovi o kojima je sanjao kao lane. Uz neobično snažne i brze noge, odlikovala ga je i izuzetna snaga i hrabrost. Ni radoznalost mu nije bila strana te ga je mnogo puta spasila od neprijatelja. Zahvaljujući snazi i radoznalosti, upoznao je cijelu planinu bolje nego ijedna šumska životinja. Volio je svoju planinu i prijatelje koji ga okružuju, volio je sreću koja mu je bila naklonjena u većini teških situacija u kojima se našao.
Majka srna – Srebrenkova majka bila je primjer brižne, ali i po potrebi stroge majke, koja se brinula o svom sinu i učila ga kako preživjeti u divljini. Bila je plemenita i kao svaka majka, veoma je voljela svoje mladunče. Nije bilo toga što ne bi učinila za njega. S mnogo strepnje brinula se o njemu i pripremala ga za život u surovoj šumi. Na svaki šušanj lišća koji bi mogao značiti opasnost i ugroziti život njezina laneta, davala se u trk. Iako je rano umrla, za vrijeme života uspjela je naučiti Srebrenka osnovnim pravilima preživljavanja. On se često sjećao njenih riječi i upozorenja, koje su mu kasnije spasile život nekoliko puta. To znači da je njegova majka stavila ogroman trag ljubavi u srcu svog laneta.
Otac srndać – lijep i stasit srndać. Imao je čvrste i oštre rogove kojima se branio ili borio za položaj u krdu. Knjiga kaže da “nije bio naročito ljubazan ni prema svom djetetu, ni prema njegovoj majci. Često je odlazio nekud, skitao šumom i vraćao se ljutit i umoran.”, ali ipak, u svom srcu je imao ljubav za svoga sina. Otac je ostajao nekako hladan i nepokretan uvijek kada bi Srebrenko malim nepodopštinama pokušao zadobiti njegovu pažnju. Njegova hladnoća i nezainteresiranost za vlastito dijete nisu ostavili nikakav štetan utjecaj na Srebrenka, dapače, učili su ga dostojanstvu kakvo imaju odrasli srndaći. Srndać je morao biti autoritet, kakav je njegov otac i bio.
Vučići/vukovi – kao mali bili su veoma zaigrani, vješti u lovu malih životinja, strpljivi, ali ipak podmukli, brzi i lukavi. Mnoge od tih osobina nastavile su ih krasiti i kada su odrasli u velike i snažne vukove. Ali tada su postali i krvoločni, nemilosrdni prema svom plijenu: “Njih su već zvali – strašna sedmorica (…) iza njih je ostajala pustoš (…) Kao da su imali moć da postanu nevidljivi.”. Kao odrasli, vukovi su postali osvetoljubivi i bijesni na svoje neprijatelje. Kada je stradao jedan od njih, postali su opsjednuti osvetom. Željeli su pod svaku cijenu ubiti onoga koji im je ubio brata. Ipak, njihova nagla, osvetoljubiva, krvoločna narav na kraju ih je koštala života. Nakon erupcije vulkana, zauvijek su ostali skamenjeni pored jezera, kao vječni spomeni na njihovu neuspjelu osvetu.
Otac vuk – bio je vođa vučjeg čopora “i njemu su se svi bez pogovora morali pokoravati; njega su svi morali slušati. Njemu su, pognute glave i podvijena repa, prilazili vuci kad ih je pozivao, a posebno krivci. Jer vođa čopora mogao je sve. On je bio vođa i sudija…” Kada naiđe na žrtva, on tjera čopor da ne odustanu od nje. Željan je osvete i krvi, a isto uči u svoje sinove. Zbog njegove opake i zle ćudi, priroda je cijelom čoporu namijenila bolan i strašan kraj.
Ahmet Hromadžić biografija
Ahmet Hromadžić je rođen 11.10.1923. u selu Bjelaju kraj Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu.
Svoju karijeru i pisanje je započeo kao novinar Oslobođenja 1944. godine, a kasnije je bio urednik. Pisao je priče, a prvi roman “Labudova poljana” objavljen je 1952.godine u Sarajevu.
Pisao je knjige za odrasle i djecu, ali njegovo je književno stvaralaštvo bilo više usmjereno dječjoj literaturi i pričama koje su pripadale vremenu njegova života. U pričama je opisivao svoje rodno mjesto i netaknute ljepote prirode koja se tamo nalazi. Među njegovim najpopularnijim knjigama ističu se: “Patuljak vam priča”, “Okamenjeni vlakovi” i “Patuljak iz Zaboravljene Zemlje”.
Bio je književni kritičar i za svoje radove je dobio nagrade i priznanja. Njegove su knjige zastupljene u osnovnim školama, te od 2007. osnovna škola u njegovom rodnom mjestu nosi naziv po njemu.

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi