Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

LEKTIRA - Priče ispod zmajevih krila - Branko Ćopić


Priče ispod zmajevih krila


Branko Ćopić, jedan od najdražih autora mnogoj djeci, iznova oduševljava snagom svoje mašte, koju vješto upreže u službu mnoštva šarolikih likova, iznova nam dokazujući svoj pripovjedački genij. Vješto personificirajući životinje i prirodne pojave, pisac balansira na granici realnog i izmaštanog, uvodeći čitatelja u neobični svijet svojih junaka te ih tako uči da zavole književnost od malih nogu. Njegove priče prilagođene su djeci svih uzrasta, nudeći pouke koje će mnogi nositi kroz cijeli život.
Živopisni likovi poput mačka Toše i psa Šarova koje pisac koristi kao glavne likove u više pripovijetki, uče nas junaštvu i snazi prijateljstva između likova koji bi u prirodi trebali biti neprijatelji. Kreja, Veliki Dim i Gavran pokazatelji su osobina s kojima se ne bi trebali poistovjećivati. To su, primjerice, samohvala, pretjerano samopouzdanje i omalovažavanje drugih. Posebno se ističe važnost obrazovanja koje je naglašeno u više pripovijetki iz ove zbirke (“Nasamareni vodeni Đavo”, “Žuća i račundžija”, “Hrabri Mita i drekavac iz rita”, “Hvalisavac i pesnik”).
Iako su pojedine pripovijetke sadržajem i tematikom zastarjele, poput igrokaza “Družina junaka”, većina njih je i danas aktualna. One nude djeci pregršt zabave i moralnih lekcija koje će lako usvojiti, poistovjećujući se sa pozitivnim likovima, junacima pripovijetki, koje nije teško prepoznati. Pisac radi oštre kontraste između dobrog i lošeg, olakšavajući čitatelju pronalaženje pouke i mogućnost suosjećanja s likovima koji su se našli u raznim pustolovinama, ali također potičući dječju kreativnost i maštu.
Vrsta djela: pripovijetke i igrokazi
Kratak sadržaj
U carstvu leptirova i medvjeda
U carstvu leptirova i medvjeda
U pećini usred velike šume živio je mudri pustinjak. Uz najosnovnije stvari za život posjedovao je psa Šarova, ovna Gruvala i jarca Pentrala. Životinje su mirno i slobodno živjele s pustinjakom, sve dok se jednog dana u njihovu šumu nije doselio razbojnik. On je pljačkao seljake koji su pustinjaku donosili hranu i usput tražili njegove savjete. Zbog opasnosti od razbojnika, seljaci su sve rjeđe dolazili u šumu pa je pustinjaku prijetila smrt od gladi.
Njegova tri životinjska prijatelja odlučila su razbojniku stati na kraj. Šarov ga je nanjušio kako se šulja s ukradenim puranom, pa su se životinje dogovorile uplašiti ga i otjerati iz šume. Slijedile su ga do kolibe, a onda se dogovorili da će se Pentralo popeti na krov kolibe i jako skakati dok se razbojnik ne probudi i ne izađe. Vani će ga dočekati ovan Gruvalo i gurnuti ga. Ubrzo su plan proveli u djelo. Razbojnik se uplašio misleći da vidi vraga, pa je zauvijek pobjegao iz šume. Životinje su se vratile pustinjaku i donijele mu purana i kruh koji su pronašli u razbojnikovoj kolibi.
Jesenji razgovori
Slavuj je s jeo na hrastovu granu i slušao njegovu priču. Hrast je govorio u sultanu i njegovoj vojsci koja je davno prošla pored njega. Poslije kratkog vremena vojska se vratila istim putem, ali bez mladog, lijepog cara. Slavuj je odlučio pričekati jutro ne bi li vidio cara u povratku. Pridruži im se vrana koja se kod slavuja raspitivala zašto ptice selice idu na jug. Slavuj je vrani pričao o svim ljepotama pustinje, Nila, Egipta…; životinjama koje se tamo nalaze, kraljevoj grobnici u pustinji, odakle su ptice promatrale zvijezde, a gdje ljudska noga još nije kročila.
Vrana se narugala slavuju rekavši kako bi sve to zamijenila za drvo oraha. Slavuj ju je pokušao pridobiti pričom o predivnom putu do pustinjskih krajeva i moru koje bi postajalo grob pticama na izmaku snage. Vrana je to ismijala rekavši slavuju kako nema boljeg groba od divlje kruške poviše sela. Vrana odleti s hrasta, a slavuj ostane na njemu čekajući jutro. ne bi li vidio sultana u povratku.
Vjesnik proljeća
Daleko na jugu, pored mora, proljeće je bilo u potrazi za glasnikom koji bi pošao na sjever i najavio njegov dolazak. Lastavica, roda i ostale ptice su ga odbile, pa se vjetar jugo ponudio otići na sjever, ne bi li najavio dolazak proljeća. Proljeće se čudilo kako će to uspjeti, ali vjetar ga je brzo umirio. Došavši na sjever, jugo je otopilo snijeg na planini, probudilo medvjeda iz zimskog sna, dozvao visibabe ispod snijega, otvorio jagorčevinu i pupove na drvetu… Osjetio je miris ljubičice i odlučio ga odnijeti do juga, a u svojoj igri nije ni primijetio da je proljeće stiglo za njim.
Medvjedičin sin
Mladi medo Bucko prvi put je izašao iz svoje pećine. Čudio se suncu misleći da je životinja , a onda je nespretno trčao pokušavajući uhvatiti ježa. Ježu je mali medvjed bio smiješan, ali su se brzo sprijateljili. Jež mu je pokazao cijelu šumu, upozorivši ga na pčele, kosa, zmiju i jazavce. Zločesti jazavci htjeli su nasamariti medvjeda i natjerati ga da pleše na ježu. Medvjed se sjetio kako ga je majka poučila ako se ikada nađe u nevolji neka glasno kaže da je njegova mama medvjedica. Jazavci su se razbježali u strahu od mame medvjedice, a mali medvjed je ispao pravi junak u očima ježa.
Žuća i Račundžija
Veseli ovčarski pas Žućo otišao je u mirovinu i bio je postavljen u vinograd kako bi li ga čuvao. U vinogradu je bilo jako dosadno, ali brzo je upoznao krticu koja se zvala Dva puta Dva je Pet. Tako su je nazvali jer uopće nije znala računati. Žućo je počeo krtici pričati priču o tome kako je hvatao zeca koji je htio pojesti kupus iz bašte. Pričajući priču koristio je puno brojeva i matematičkih zagonetki ne bi li natjerao krticu na računanje. Kada je shvatio da krtica uopće ne zna računati, ismijao ju je pa je krtica prionula na posao i naučila matematiku. U roku godinu dana postala je najbolji učenik, pa je i promijenila ime u Dva puta Dva je Četiri.
Pauk, bubica i vjetrovi
Ispod niske strehe jednog starog ambar, jedan pauk je pravio svoju mrežu. Htio je mrežom prekriti nebo i sunce kako bi ljudi sjedili u mraku jer su ga nedavno protjerali iz svojih kuća. Za njegove namjere saznala je mala bubica koja je više od ičega voljela sunce pa se odlučila obratiti nekome za pomoć. Za pomoć je najprije zamolila sjajnog bumbara, jelenka i druge bube, ali nitko joj nije htio pomoći jer su se bojali pauka. Njen poziv u pomoć čuo je mali noćni vjetar koji je odmah otišao do pauka. Pauk ga je otjerao pa se on obratio svom rođaku velikom vjetru. Veliki vjetar odlučio je počistiti pauka i njegovu mrežu.
Kada se sutradan mala bubica probudila, ponovno je ugledala plavo sunčano nebo iznad svoje glave. Zanimalo ju je što je pauk uradio pa je ostala iznenađena kada ga nije pronašla na njegovom starom mjestu. Tada joj se obratio jutarnji povjetarac prenijevši poruku noćnog vjetra koji je odnio zlobnog pauka jako daleko. Mala bubica je bila jako zahvalna vjetrovima na učinjenom dobru.
Medvjed i kruška
Medvjed Gunđalo zaklao je dvije- tri nevine ovce pa su ga seljaci odlučili kazniti. Toliko su ga uplašili da je medvjed pobjegao iz šume na drugu stranu planine, gdje se uselio u staru pećinu. Ispred pećine rasla je kruška, a gladni medvjed htio je stresti sve njene plodove. Kada nije uspio, uzeo je kamen i udario krušku, povrijedivši njeno deblo. Kruška ga je zamolila da je ne udara i da se strpi dok plodovi ne sazru i padnu na tlo, jer ako ovako bude udarao, ona bi se mogla osušiti i umrijeti do iduće godine. Medvjeda za to nije bilo briga pa ju je udarao svaki dan. Nagodinu je kruška manje rodila, a iduće godine ništa. Međutim, medvjed to ne bi ni primijetio da nije pokvario želudac jedući pokvareni med. Doktor lisica mu je preporučio zrele kruške kao lijek. Medvjed se brzo uputio kući svojoj kruški koju je zatekao kako umire jer je podlegla ranama koje joj je medvjed zadavao. Medvjed se iskreno pokajao i počeo plakati za svojom kruškom koju je ubio.
Hrabri Mita i drekavac iz rita
Jedne proljetne večeri, dok su ribari na Savi lovili ribu, čuli su strašnu viku iz rita. Praznovjerni seljaci pobjegli su kući u strahu od drekavca -čudovišta za kojeg se pričalo da ubija siromašne ribare i seljake. Cijelo selo se bojalo izići iz kuće u strahu od čudovišta. Jedino se nije bojao mali Mita. Mita je bio dječak koji je išao u školu, u peto selo, gdje je od učitelja i iz knjiga saznao da ne postoje vještice, vukodlaci i ostala čudovišta.
Jedne večeri, kada su mu roditelji zaspali, uzeo je čamac i odlučio pronaći drekavca. Uplovio je u šaš s druge strane Save i brzo pronašao pticu koja je ispuštala strašne krikove. Uhvatio ju je i donio kući gdje su se ostali seljaci skupili kako bi vidjeli pticu koja se otimala i još uvijek ispuštala strašne krikove. Sutradan su pticu odnijeli u grad gdje mi je jedan gospodin profesor objasnio kako je to rijetka ptica bukač. Junaštvo dječaka Mite brzo se pročulo i od toga dana u njegovom selu nitko se više ne plaši drekavca.
Priča starog druma
Vesela njiva i znatiželjni Mjesec nagovore stari drum da im ispriča svoju priču. Drum im je ispričao da su ga jako davno sagradili stari Rimljani i to od granita. Prvo su preko njega prelazile rimske konjice i robovi, zbog čega je već u početku svog života bio jako tužan. Nakon rimske vojske, pojavili su se Slaveni, nastavljajući dalje prolijevati krv, a nakon njih, po njemu su hodale čete nomadskih naroda Tatara i Avara. Drum je vidio mnogo sile, sjaja, krvi i suza, trgovački karavana iz Dubrovnika i drugih bogatih povorki, ali je neprekidno bio nesretan. Nikad ga nije pohodio netko sretan i veseo pa se tek prošle godine prvi puta u životu obradovao. Kada je na kraju sela izgrađena škola, svaki dan po njemu su hodala vesela djeca. Drum se pomladio od dječjeg smijeha. Preko ljeta je malo bio usamljen jer nije bilo nastave, ali i onda bi sretno iščekivao novu školsku godinu.
Oštrozub čeka snijeg
Mladi jazavac Oštrozub odlučio je čekati snijeg jer ga je žarko želio vidjeti. Unatoč savjetu svoga oca da se pripremi na vrijeme za zimski san, odlučio je obići šumu. Sreo je mnoge životinje i saznao da se sve spremaju za zimski san: i jež i medvjed, lisica, zmije i vjeverica. Mladi jazavac odlučio je otići vidjeti što ima novog u polju. Polja su odavno ostala pusta, a na njima su se svađali čavke. Nisu mu znali reći gdje je snijeg, samo ga je hrčak pokušao otjerati da mu ne bi ukrao zalihe za zimski san. Jednog vrlo hladnog jutra, jazavac je otišao do potoka i otkrio da se voda u njemu zaledila. Primijetio je da je jako hladno pa je jedva hodao kroz šumu od zime i umora. Odjednom počne padati nešto nalik bijelom perju. Nakon što je jazavac ugledao snijeg, odlučio je prespavati zimu u prvoj duplji drveta na koju je naišao.
Slava Dima Velikog
Jedne hladne večeri čobani su odlučili naložiti vatru. Iz nje se rodio zagušljivi gusti dim koji je sam sebe prozvao Dim Veliki i proglasio se carem svih dimova. Želio je uplašiti male čobane pa je jurnuo na njih, ali oni su ga preskakali i trčali kroz njega, igrajući se. Nakon toga, dim je odlučio nasrnuti na vola koji ga uopće nije spazio, a onda je napao jato gusaka koje su letjele na jug. Ni guske ga nisu doživjele. U tom trenutku padne mrak pa dim zaključi da je toliko moćan da je cijelu zemlju bacio u mrak. Mjesec je čuo njegovu priču i ismijao njegova takozvana junačka djela. Objasnio mu je da su ga djeca već zaboravila, a vol i guske ga nisu ni primijetili. Mjesec mu kaže da je on svjetlo u noći za kojim bi svi žalili ako nestane, a opet nije tako umišljen kao dim.
Hvalisavci
Poznati šumski hvalisavci, zečevi Dugo Uho i Kratki Rep, uočili su dva para ljudskih tragova. Nakon što su jedan drugome prepričavali svoja sjajna junačka djela, odluče slijediti ljudske tragove. Nadali su se da će ih oni odvesti do sela i polja kupusa. Putem sretnu lisicu koja ih je pitala kuda idu, a oni su joj odgovorili da love dva čovjeka, Veliku i Malu nogu, jer su pobjegli s čitavom vrećom kupusa. Planiraju ih uhvatiti, a usput će poraziti i lovačke pse. Lisica ih isprati, a dva zeca produže dalje.
Uskoro su vidjeli da je trag Male noge nestao pa su zaključili kako je Velika noga ponijela Malu nogu. Odluče tobože poštedjeti život Velikoj nogi zbog njene dobrote. Što su se više približavali selu, to su se više bojali, ali i više se hvalili jedan drugome. Veliko uho zato predloži Kratkom repu da on kao mlađi pođe prvi jer ima bolji vid. Kratki rep predloži da Dugo uho ide prvi zbog svog velikog životnog iskustva. Dok su se tako prepirali, uplašila ih je divlja svinja koja je u blizini tražila hranu. Hvalisavi zečevi pobjegli su tolikom brzinom pa nisu stigli ni odgovoriti na pitanje lisice jesu li uhvatili ljude s kupusom.
Živa vatra i ris Usamljenik
Mladi divlji mačak zvani Živa vatra odlučio je krenuti kroz šumu jer više nije htio živjeti sa svojom braćom. Nezadovoljan diobom hrane koju im je majka donosila, odlučio je poći u svijet. Braća su ga odgovarala od tog nauma, pitajući ga s kime će se igrati i tko će mu pričati priče ako ode, ali mladi mačak ipak sam krene kroz šumu. U šumi je svašta vidio, ali doživljaje i iskustva nije imao s kim podijeliti.
Ubrzo mu je postalo dosadno pa je molio životinje koje je sretao putem da mu pričaju priče. Odbili su ga i medvjed i prugasti jazavac, svinja i bijela ptica. Na kraju je sreo risa Usamljenika koji mu je ispričao kako je ostao sam. Nije imao s kime dijeliti ležaj ni ručak, a mladom mačku je zbog tužne priče počela nedostajati njegova obitelj. Ponudio je risu da pođe s njim, ali ovaj ga je odbio jer je odlučio čuvati svoje ognjište dok je živ. Mladi mačak se vratio mami i braći i postao najbolji i najhrabriji mačak u cijeloj planini, na ponos svoga roda.
Sunčev pjevač
Cvrčak je veselo pjevao po cijele dane, a njega prolazio srditi hrčak koji je nezadovoljno gunđao i prigovarao cvrčku pjevanje, govoreći da će mu prisjesti njegova pjesma kada dođe oluja. Nebo se stvarno smračilo, a životinje su se počele plašiti oluje. Cvrčak im je nudio utjehu, govoreći da će sve biti u redu. Hrčak je, naprotiv, imao negativan stav, šireći paniku i nezadovoljstvo. Vrapci, bubamara, brižna grlica i ostale životinje obratili su se cvrčku koji je za svakoga ima lijepu riječ utjehe. Širio je oko sebe pozitivnu atmosferu. Naposljetku se nebo zacrnilo i kiša je počela padati. Životinje su se sklonile na sigurno, a hrčak je zlurado prognozirao početak smaka svijeta. Cvrčak je i dalje održavao veselo raspoloženje, tvrdeći da će sve dobro završiti. Životinje su mu vjerovale, a ljetna kiša brzo je prošla. Oblaci su se razišli, a sunce razlilo po poljima kao da nevremena nije ni bilo.
Posljednji potomak Velikog Borca
Posljednji potomak velikog plemena boraca bio je čuveni ris Usamljenik. Odlučio je braniti svoju pećinu, iako je ostao zadnji od svog plemena, znajući da bi njegovim precima to bilo drago, a pogotovo Velikom Borcu koji je poginuo na ulazu u njihovu pećinu nakon borbe s medvjedom. Jedini prijatelj risu bio je planinski orao. Imao je i poznanicu krstokljunu. Ona ga je upozorila na medvjeda koji je jedan dan krenuo prema njegovoj pećini jer ju je htio iskoristiti kao sklonište za zimu. Ris Usamljenik se nije dao otjerati s ležišta njegovih predaka i prvim skokom razrezao medvjedu njušku. Tako je započela krvava bitka. Usamljenik je nakon bitke kojom je otjerao medvjeda, klonuo na ulazu u pećinu. Još jednom mu se učinilo da ispred sebe vidi sve svoje pretke. Znao je kako to znači smrt, ali je htio dočekati novu zvijezdu na modrom nebu i otpjevati pjesmu risova za rastanak. Otpjevavši pjesmu u sumraku, ris je preminuo, a crveni mjesec obasjao njegovo mrtvo tijelo.
Kosovica i njezin sin
U početku je rijeka bila brzi potok koji se čudio ozbiljnosti prirode. Tražio je veselo društvo za priču pa mu je prišao jedan kos. On je napustio svoju majku u potrazi za izvorom rijeke. Zamolio je potok da pronađe njegovu mamu i kaže joj da je živ. Potok mu je obećao da će potražiti njegovu majku, pa on ode. Naiđe na vuka i počne se raspitivati za mamu kosa. Isto je pitao medvjeda, lisicu i jazavca. U nizini je u sebe primio još dva manja potočića i pretvorio se u rijeku. I dalje je ispitivao životinje jesu li vidjele mamu kosa, a onda je u ravnici primio još nekoliko pritoka. Prolazeći pored žitnih polja, pitao je klasove jesu li vidjeli mamu kosa, ali ni od njih nije dobio odgovor. Javile su se trske koje su čule od vjetra gdje je mama kosovica, koja je tugovala za svojim sinom. Rijeka je brzo stigla do velikog zavoja gdje je mama stanovala. Prenio joj je poruku nestalog sina, rekavši da je veseo kao potok i neka požuri do njegovog izvora gdje će ga pronaći. Mama kosovica bila je presretna i odmah je otišla potražiti svoga sina.
Razgovor nad rijekom
Nakon kiše, javio se jedan vodeni cvijet, diveći se sunčanom danu i svojoj majci rijeci. Smatrao je rijeku najljepšom na svijetu. Dugonogi komarac pokušao ga je uvjeriti da je njegova močvara ljepša. Uspoređivao je ribe iz rijeke sa žabama iz svoje močvare, preuveličavajući njihovu pamet i ljepotu, pa je pozvao vodeni cvijet kod njih u goste. Vodeni cvijet pitao je komarca zašto se onda dječaci kupaju u rijeci, ako je u močvari tako lijepo. Komarac nije volio dječake i zaprijetio ih je izbosti kako bi ostali kod kuće i bolovali. Smatrao je sebe junačkim sinom pa je upitao vodeni cvijet kada je rijeka tako nešto napravila?
Vodeni cvijet mu objasni da rijeka od svoga izvora natapa mnoga polja i livade, pojeći mnogo životinja. Proći će kroz puno sela i gradova dok ne dođe do velike široke vode – mora. Kada on umre, rijeka će ga odnijeti tom istom moru. Komarac se smijao njegovoj pameti. Rekao je da će vodeni cvijet umrijet će čim se sunce spusti, a on, komarac, još će dugo živjeti. Vodeni cvijet morao se složiti s njim, ipak, nije mu bilo žao jer mu je bilo draže jedan dan biti obasjan suncem u lijepoj rijeci, nego živjeti mnogo dana u mrtvoj močvari.
Vidra koja je slušala njihov razgovor, potvrdila je mišljenje vodenog cvijeta. To je razljutilo komarca koji ju je želio ubosti kako bi se osvetio.U tom trenutku, gladna pastrva hitro skoči iz vode i proguta komarca. Vodeni cvijet odlučio je iskoristiti vrijeme prije zalaska sunca kako bi obišao bar malo svijeta ploveći rijekom.
Oštrobodlja postaje junak
Oštrobodlju, malenog ježa, zarobila su djeca. Tata je savjetovao malog ježa da nikada ne ide loviti prije mraka. Međutim, toga dana mali je jež uranio, a djeca su ga zatvorila u dvorište ograđeno gustom ogradom. Prvi ga je spazio pijetao, misleći da je miš, ali je odustao od napada. Uplašio se njegovog bodljikavog tijela, što je ipak donekle ohrabrilo maloga ježa. Siromašan je bio njegov novi svijet u zarobljeništvu. Pred zoru je sanjao da bježi iz ropstva na krilima, a ujutro se probudio tužan. Gusak ga je pokušao napasti, glumeći junaka, ali se mali jež još jednom obranio, koristeći svoje bodljikavo tijelo. Gusak je posramljen uzmaknuo.
Cijelo dvorište pričalo je o strašnom bodljikavom stvorenju kojega su se svi plašili. Jedino ga je golub ponudio zrnom pšenice i ispričao mu priču o svom mladom golubiću kojeg je prošle godine ugrabila zmija. Mali jež mu je objasnio da je njegovo pleme veliki neprijatelj zmija. Mali jež i golub su se sprijateljili i družili se cijeli dan. Predvečer je mali jež primijetio da su vrata dvorišta odškrinuta, pa je hitro pobjegao u slobodu. Začuo je lagano šuškanje u travi i opazio jednu zmiju koja je pokušala ući u ograđeno dvorište i uloviti još kojega ptića. Nije ni opazila maloga ježa koji ju je napao. Nakon što je zmija uginula, on je još jednom bacio pogled na dvorište, gdje je stekao prijatelja goluba.
Mačak otišao u hajduke
Debeli mačak je tražio od svog gazde mlinara da mu ispeče pogaču ili uhvati miša jer je gladan. Kada ga je ovaj odbio, mačak odluči poći u hajduke jer je čuo da oni samo odmaraju. Njegov gazda ga podrži u tom naumu jer nije htio više hraniti lijenu životinju. Mačak ode u šumu gdje je nabasao na prugastog jazavca pitajući ga gdje može pristupiti u družinu hajduka. Jazavac mu kaže kako je došao na pravo mjesto, a mačak se veselo pridružio jazavcima. Kada su tu večer zajedno krenuli u krađu kukuruza, mačak se sjeti svoga starog gazde koji sada sjedio sam ispred mlina. Nedostajao mu je, ali ipak tužno krene s jazavcima. Primijetili su vatru na kraju njive koju je gazda njive naložio da uplaši štetočine. Jazavci su upitali mačka boji li se on vatre, a mačak im objasni da mu je vatra najbolji prijatelji kada su noći hladne. Pođe prvi u kukuruze, ali napadoše ga psi pa su jazavci počeli bježati. Mačak je dotrčao do vodenice svom gazdi. Gazda ga je prvo potjerao, rekavši da ne prima hajduke u kuću, ali mačak se pokaje zbog svog ponašanja pa ga je stari gazda ipak primio u kuću.
Hrčak s kraja svijeta
Dva mrava su toliko dugo hodala da su mislili da su došli do kraja svijeta. Njihov razgovor čuo je hrčak koji ih je upitao što to rade. Mravi su mu objasnili da nemaju ni jedno zrno pšenice. Došli su vidjeti je li ostalo koje na njivi, kako bi oni i njihovih deset tisuća prijatelja iz mravinjaka ipak preživjeli zimu. Hrčak im reče kako za njih nema ni jedno jedino zrno jer im ne želi i neće pomoći. Nije ga briga za njihovo siromaštvo. Mravi se tužni vrate kući, gdje ih dočeka mravinjak. Nakon što si im dva mrava objasnila da im škrti hrčak neće dati ni jedno zrno za zimu, niti ih pustiti na polje da sami pokušaju pronaći neko zaostalo zrno, mravi mu se odluče osvetiti. Spremili su se za borbu i krenuli na kraj svijeta do kuće hrčka. Hrčak je upravo bio zadrijemao, kada su mravi napali i odnijeli mu polovicu njegovih zrna jer su odlučili ipak biti bolji od njega i ostaviti mu nešto kako bi i on mogao preživjeti zimu.
Hvalisavac i pjesnik
Šarena kreja se rugala ševi zbog njene neugledne sive boje perja. Ševa je opomenula šarenu kreju da se stiša, ali ona je i dalje zadirkivala ševu da je nitko ne voli. Ševa odgovori da ima više ljubimaca, iako nema tako šareno perje. Objasnila joj da i puran ima šareno perje, ali se vječno šepuri i priča gluposti pa ga nitko ne voli. Ona pak ima srce u koje uđe modro nebo, sunce i zemlja pa ona pjeva vedru sunčanu pjesmu, zbog koje je svi poznaju i vole. Zlobna ptica kreja je optuži za laži, misleći da u tako neuglednu pticu ne može stati i zemlja i sunce. Ševa je počela pjevati svoju pjesmu sunca. Čuvši njen poj, obradovali su se ljudi na polju, dječaci, stari čobani i ostala djeca. Kreja također odluči zapjevati, ali uplaši starog čobanina koji zamoli djecu neka je potjeraju. Skromna ševa se vratila u svoje gnijezdo i bez imalo ljutnje zaključila da je kreja otišla jer joj se nije svidjela njena pjesma.
Cvrčak traži sunce
Cvrčak je cijelo ljeto pjevao od jutra do mraka, sve do jednoga dana, kada je sunce odjednom nestalo. Odlučio je pitati ostale životinje gdje je sunce, jer se nije pojavilo tri dana. Mrav i pčelica su bili toliko zaokupljeni pripremama za zimski san i zimnicu da nisu ni primijetili sunčev nestanak. Kako nitko nije znao gdje je sunce, cvrčak je odlučio potražiti ga. Probudio se vrlo rano i krenuo u potragu za njim. Danima je lutao tražeći sunce, ali mu nitko nije uspio odgovoriti gdje se sakrilo. Vidio je laste koje su pjevale kako treba ići na jug pa je pitao puža što to one cvrkuću. Puž nije znao odgovor pa je cvrčak nastavio svoju potragu za suncem. Došao je do ruba šume i odlučio prenoćiti, ali postajalo je sve hladnije. Upoznao je neku bubu, a ona ga je upozorila na mraz. Cvrčak je odlučio pjevati svoju veselu sunčevu pjesmu jer mu je tako bilo lakše umrijeti. Sjetio se svoje ostavljene livade, prošlog ljeta i prijatelja pa počne pjevati najljepšu pjesmu u počast suncu. Slušajući cvrčka, sva okolna stvorenja zaboravila su na mraz koji je osjetno prilazio. Dok je smrt dolazila, cvrčak je zapjevao pjesmu o potrazi za suncem, koje je ugledao posljednji put u svom srcu i umro.
Vodeničar i njegov mačak
Mlinara je iz popodnevnog drijemeža probudio miš, pa je počeo grditi svog lijenog mačka koji se sunčao dok su miševi harali po kući. Mačak mu je odgovorio da je bio zauzet predenjem mreža za lovljenje vrabaca i pravljenjem konopaca za vješanje pasa. Mlinar se uvrijedio što mu se mačak ruga pa se počeo penjati na drvo za njim kako bi li ga istukao. Mačak je pobjegao preko polja kroz kukuruz, a mlinar pronašao u svojoj vodenici veliki komad ugljena. Napisao je oglas da se odriče mačka jer je lijen i bezobrazan.
Mačak je već stigao u selo i pokušao šarmirati neku bakicu kako bi li ga nahranila. Bakica mu je dala slanine i zapovjedila da krene loviti miševe, međutim lijeni mačak je pojeo slaninu i zaspao. Čuo je kada se baka vratila i rekla da nosi kolac kojim će ubiti mačka ako bude lijen. Mačak je opet pobjegao u kukuruze, a baba krenula za njim. Proveo je noć u strahu, a ujutro je čuo dobošara kako upozorava selo na lijenog mačka te da svi trebaju pustiti pse s lanca. Mačak je odlučio vratiti se u vodenicu ,ali kad je vidio onaj ljuti oglas svog vlasnika, pomislio je da više nema kamo. Dugo je sjedio pred vratima, a kada se njegov stari gazda pojavio, ispričao mu se i obećao da će biti bolji. Iako se njegov vlasnik prvo premišljao, na kraju ga je pustio natrag i oprostio mu sve njegove smicalice.
Vidra i varalice
Stara vidra bila je doktor mudrosti. Po zanimanju bila je sudac za životinje koje su živjele u rijeci. Jednog jutra, pitala je životinje ima li tko kakvu žalbu. Prvi se javio rak koji se žalio na tešku nepravdu. Ošišao je somu brkove, a ovaj mu je obećao platiti mu šišanje onog dana kad mu naraste brada. Vidri je to bilo smiješno, ipak osudila je soma na progonstvo pa je on uplašen ponudio odmah isplatiti raka.
Sljedeća se žalila mala bubamara i to na svoju nepravednu stanodavku stonogu koja se pogodila s njom da joj čisti cipele. Bubamara je pristala to raditi za malu nagradu, ne znajući da ova ima sto nogu. Uz to, stonoga je zahtijevala da bubamara čisti cipele i ostatku njene obitelji, uz prijetnju da će zadržati sve njene stvari ako to ne učini.Vidra pozove u pomoć vodomara koji je dobio zaduženje da bombardira kuća stonoge koja je preplašena isplatila bubamari njenu zaradu. Nakon bubamare nitko se više u šumi nije žalio i svi su bili zadovoljni odlukama suca vidre.
U psećem selu
Dva mala psa su se igrala i kada su se umorila, zamolila su starog psa Žuću da ispriča neku priču iz svog života. Žućo im je počeo pričati o psećem selu koje se nalazilo u trećoj zemlji dembelija. Tamo je vidio kuće sagrađene od kostiju, vrtove gdje rastu pečene ševe, a ograde kuća su pravljene od kobasica. Pored njega su prolazili pečeni zečevi i svaki ga je molio da ih pojede, ali Žućo nije htio. Nastavi dalje i sretne dva glasnika koji ga odvedu kod kneza. Pred kneževom palačom dočekaju ga kao junaka, a knez mu ponudi što god je htio jesti, osim zabranjene stvari. Žućo poželi pijetla s krova, ali knez ne dozvoli da se pojede pijetao koji im je služio kao sat. Četa pasa pojuri Žuću koji je pobjegao do duboke provalije i skočio u nju, gdje je junački poginuo. Mali psi počeli su plakati od žalosti za Žućom koji je ostao mrtav na dnu provalije, a Žućo je sada opet mogao spavati u miru.
Tri mudraca spašavaju vuka
Mladi vuk Gvozdena šapa upao je u rupu koju su seljaci iskopali kako bi li ga ulovili. Zavijao je dok ga nisu čula njegova tri prijatelja – lisac, vidra i gavran. Odlučili su mu pomoći, ali nisu znali kako. Sjetili su se divlje svinje Oluje. Ona bi mogla svojom njuškom raskopati jamu pa bi vuk mogao izaći. Tri prijatelja otišla su kod svinje Oluje i slagala joj da ljudi ružno pričaju o njoj. Ona se naljutila pa razrovala nosom sve oko jame. Tako je spasila mladog vuka.
Gavran i leptiri
Dva leptira su se igrala u zraku, a ostali su sjedili uokolo i uživali u njihovoj igri. Vjeverica reče kako je ljepše skakati s grane na granu i smijati se svima koji trče po zemlji, a jazavac je smatrao da nema ništa divnije nego po noći krasti u kukuruznim poljima. Zecu je bilo najljepše sjediti iza glavica kupusa, a risu su najdraže bile noćne šetnje. Leptirima je ipak najdraža bila njihova sunčana igra jer oni žive samo jedno ljeto pa se žele igrati kako bi ih drugi zavoljeli i sjećali ih se onda kada ih više ne bude. Zlobni gavran rugao se leptirima, a kada su ga životinje upitale što je njemu najdraže, odgovorio je da je to uginula svinja. Sve životinje su mu se smijale jer život radije provodi s uginulim svinjama, a ruga se drugima. Nije im bilo jasno kako gavran može tako provoditi svoje vrijeme. A gavran, ismijan i posramljen, napusti društvo ostalih životinja.
Doživljaji mačka Toše
Doživljaji mačka Toše i njegovih prijatelja napisani su uz pomoć Tošina dnevnika, pronađenog iza pseće kuće. Dnevnik je bio oštećen, umazan slaninom i nagrizen od miševa, a na zadnjoj stranici pisalo je da ga je zaplijenio i pročitao pas Žućo.
Prva glava
Magare vuče mala kola, a na njima sjedi čovjek i priča sa zavezanom vrećom. Čovjek je birao mjesto na rijeci u koje će baciti vreću. U njoj se nalazio mačak Tošo, kažnjen zbog krađe gazdine slanine.
Druga glava
Zapis iz Tošina dnevnika: Toše je uhvaćen u krađi slanine pa ga je gazda istukao. Osim slanine, znao je ukrasti i ribu koju bi gazda pecao, a ponekad se poslužio i sirom. Hrana mu je sama uskakala u usta na njemu neshvatljiv način pa se on smatrao nevinim za sve zločine koje mu njegov gazda, mlinar Triša, pripisuje.
Treća glava
Gazda je odlučio umlatiti mačka, kradljivca hrane. Njegov mlin je bio daleko od sela, a seljaci su dolazili samo kada su morali. Iako je pas Žućo dolazio tamo svaki dan i pravio zasjedu mački s kojim se posvađao oko neke jetrice, čiča Triša je živio u samoći. Bilo mu je teško riješiti se mačka koji mu je bio jedino društvo. Rekao je mačku koliko je ljut na njega i da ga vodi baciti u vodu, a mačak je pitao zašto ga nije bacio odmah pored mlina. Čiča Triša mu odgovori kako bi ga blizina njegovog groba ražalostila. Ubrzo obojica nanjuše miris ribe i vina pa se gazda okrene kola prema krčmi iz koje su mirisi dopirali.
Četvrto glava
Stigli su u krčmu “Kod tri magarca”, a čiča Triša se odluči dobro napiti pa tek onda baciti mačku u vodu. Pio je ljutu rakiju s krčmarom pa im se učinilo kako im Mjesec namiguje. Zvali su ga na Zemlju da ga počaste, a nakon što ih je Mjesec odbio, odlučili su prisloniti ljestve na orah kako bi ga mogli istući. Kada se čiča Triša počeo penjati, spazi još jedan Mjesec u rijeci, a drugi u prozorskom staklu. Zbunjeni, krčmar Vinko Šljivić i on odluče poći natrag u krčmu i nastaviti piti. Pijani čiča Triša nije više znao treba li on baciti vreću u vodu ili vreća treba baciti njega pa pođe prema rijeci noseći vreću preko ramena. Poštedio je Toši život, a ovaj mu je obećao da mu neće više krasti slaninu. Do ponoći se čiča Triša toliko napio s krčmarom da su zaboravili tko je od njih krčmar, a tko mlinar. Odlučili su upitati mačka kojeg su ostavili u vreći kraj rijeke, međutim, vreća je nestala.
Peta glava
Ujutro je čiča Triša pošao tražiti mačka. Pojavio se stari som koji mu je rekao da mačak nije u vodi. Mlinar se raspitivao za mačka kod svih prolaznika, ali nitko ga nije sreo. Sumnjao je da su ga odnijele ptice, ali ni one ga nisu ni vidjele. Čiča Triša se žalostan vratio u krčmu gdje je napisao oglas da je izgubljen mačak u vreći. Zalijepio ga je na zid krčme koja je već bila puna svakakvih oglasa. On i krčmar Vinko skupa su sastavili oglas u kojem su opisali mačka i sivu vreću, obećavši poštenom nalazniku bocu brašna i vreću rakije kao nagradu. Opet su bili toliko pijani da su mislili kako se brašno peče, a rakija melje.
Šesta glava
Tošo u svoj dnevnik zapisuje kako ga je sivi poljski miš pronašao u vreći. Poljski miš dogovorio se s vodenim mišem da omirišu vreću. Odlučili su je progristi kako bi saznali što je unutra. Tako je mačak iskočio iz vreće i smijao se miševima koji su pobjegli prestrašeni. Prošla su dva zeca koja su međusobno pričala kako pas Žućo često lovi mačke baš na tom mjestu. Ugledali su vreću i skočili na nju, misleći da je unutra kupus. Mačak je i njih uplašio svojom drekom pa su zečevi pobjegli. Nakon toga, pojavi se čovjek koji je ponio sa sobom mačka u vreći .
Sedma glava
Bos i neobrijan skitnica koji je uzeo mačka u vreći, stigao je na čuveni vašar u Prevarantovcu. Pozvao je narod da vidi čudo – mladog lava koji će kad naraste hvatati medvjede, vukove, zečeve i svakojake druge zvijeri, a ljudi će od njega bježati. Posjetitelji sajma sumnjali su da je to neka podvala, ali skitnica se nije dao smesti. Ipak, dozvolio je da se u njegovu vreću zaviri jednim okom. Čovjek s bijelim mišem na ramenu nagnuo se nad otvor vreće, a miš upadne unutra. Njegov gazda zazove u pomoć pa cijeli vašar počne bježati u strahu od opasnog lava iz vreće. Seljaci su se zaključali u kuće, a mačka u vreći zgrabio je neki seljak, zabunom misleći da je to njegova vreća s malim prasetom. Već je stigao kući u planinu, kada su ga sreli drugi bjegunci s vašara i rekli mu da u vreći nosi malog lava. Seljak je zažmirio od straha, a svi oko njega su se razbježali. On oprezno spusti vreću među kukuruze i reče mačku u njoj, misleći da je lav, neka pojede medvjeda skupa s kožom jer on svake noći dođe i pravi štetu u kukuruzu.
Osma glava
Mačak Tošo obratio se mišu koji je bio s njim u vreći. Predložio mu je da udruže snage kako bi izvukli živu glavu. Miš, koji je također bio prorok, reče kako je jedini spas kroz rupu u vreći koju će on pokušati proširiti. Mačak Tošo i miš uspjeli su izaći iz vreće, a onda su čuli pseći glas koji traži zaštitu od medvjeda. Miš predloži Toši da pomognu psu i tako su upoznali Šarova, ovčarskog psa kojem je medo zaprijetio da će ga pojesti nakon što pojede sve kruške s obližnjeg drveta. Mačak Tošo i miš- prorok odluče mu pomoći pa su zajedno skovali plan. Mačak i miš se popnu na drvo, odakle su zajedno hrabrili psa.
Deveta glava
Medo je prišao velikoj kruški. Bio je loše raspoložen jer su ga izbole pčele. Odlučio je istući psa koji ga je upozorio na strašnog mačka. Ulovi miša-proroka u krošnji kruške koji mu je prorekao da će stradati od seljaka, ukoliko bude nastavio dolaziti ovdje, ako ga prije toga ne pojede strašni mačak- lav. Medvjed je pobjegao u strahu.
Deseta glava
Mačak Toša je s mišem- prorokom pao s kruške pored mišje rupe. Miš uđe u rupu, a mačak je zaspao pored psa. Kad se probudio, opet je bio u vreći. Ubrzo je došao u kuću brkatog čovjeka koji ga je poklonio ženi da joj pomogne loviti miševe. Mačak je čeznuo za svojim starim gazdom, čiča Trišom. Brkati čovjek mu je na šape stavio ljuske od oraha pa se smijao njegovom klizanju. Mačak se pokušao dočepati slanine koja je visila sa stropa, ali nije mogao od orahovih cipela. Ubrzo je našao miševe koji su mislili kako to lupka konjić malim kopitima pa je mačak iskoristio priliku i htio uloviti miša. Ali bezuspješno jer se okliznuo. Ujutro ga je brkati čovjek htio istući jer je lupao hodajući cijelu noć, ali se njegova žena sažalila i odluči mu skinuti orahove ljuske i privezati ga na konop kako i dalje ne bi mogao doći do slanine.
Jedanaesta glava
Miš- prorok u rupi je upoznao porodicu poljskih miševa koji su ga odlučili izabrati za vojvodu jer je bio bijele boje, prorok je i ima prijatelja mačka. On se složio s njima pa je glava obitelji miševa ujutro razaslao porodicu po okolini, da objave miševima kako će se birati vojvoda. Miš- prorok je s mišem domaćinom otišao do pastirske kolibe gdje su mu se divili .Odlučili su mačku Toši objesiti zvonce za vrat, ali nitko nije bio dovoljno hrabar da to učini. Miš- prorok se vratio do kruške gdje se iznenadio što nema mačka Toše. Pas mu je objasnio da je mačak kod njegovog gazde te da će i on dobiti batina. Miš ga je ohrabrio i išao spasiti mačka. Saznao je da se nalazi u kući brkatog čovjeka.
Dvanaesta glava
Miš je odmah pronašao mačka i pokušao mu pomoći da se dokopa slanine. Pomogao mu je pregristi konop kojim je bio vezan, a mačak se bacio na slaninu. Skupa su pobjegli prema psu, a miš je jahao mačka na iznenađenje svih prolaznika. Brzo su došli do psa kojemu je miš pregrizao uže oko vrata i oslobodio ga. Miš ode obići svoje vojvodstvo, ali obeća da će se pojaviti kad god ga budu zvali. Ali, čim je miš otišao, mačku i psu se iza leđa pojavi brkati čovjek.
Trinaesta glava
Pas i mačak Tošo odlučili su pobjeći u planinu, što dalje od brkatog čovjeka. Putem su se sklonili u paprat, računajući da će on projuriti kraj njih. Brkati čovjek je tako i učinio pa je stigao do pećine u kojoj se skrivao medvjed. Odlučio je raspaliti ga toljagom, misleći da su to mačka i pas, ali medvjed se probudio i uplašio brkatog čovjeka. Pas i mačka odlučili su otići niz rijeku.
Četrnaesta glava
Mačak i pas stigli do rijeke blizu krčme gdje su nedavno pili čiča Triša i krčmar Vinko. Vinko je upravo vikao na kuharicu jer je hranila Žuću koji se udebljao od radosti otkako je nestao mačak Tošo. Lagao je kako je on Toši došao glave, a krčmar je znao da to nije istina. Kao potvrdu pročitao je oglas. Kada je mačak Toša čuo da ga njegov čiča traži, nagovorio je psa Šarova da pođe s njim prema mlinu. Pred mlinom su vidjeli Žuću koji se hvalio svima koji su htjeli slušati kako je došao glave mačku Toši. Mačak Tošo se dogovorio sa psom Šarovom da postave Žući zasjedu pa ga uspješno otjeraju prema selu. Najsretniji je bio stari mlinar čiča Triša, koji je u čast Tošinog povratka napravio veliku gozbu i na nju pozvao krčmara Vinka.
Petnaesta glava
Pas Šarov i mačak Tošo i dalje žive zajedno u vodenici kod mlinara. Glas u njihovom prijateljstvu obišao je cijelu šumu. Ponekad odu u goste u veliko vojvodstvo miša- proroka, a jednom godišnje sastaju se kod vodenice s krčmarom Vinkom na svečanoj gozbi.
Priče ispod zmajevih krila
Nećeš mi vjerovati
Pisac ima prijatelja zmaja. Kada je pisac poželio vidjeti i čuti neobične stvari, zamoli je zmaja da s njim leti po svijetu. Zmaju ispod krila zavezao je jednu staru korpu za ugalj. Ponio je durbin, udicu, mrežu za leptire i zvijezde padalice i još štošta drugo. Odozgo je gledao svakodnevne stvari i sve ono o čemu ljudi maštaju. Vidio je čarobno pseće carstvo, dva nasmijana čudesna dječaka, proljeće i vjetar jugo, malog čvorka koji traži prošlost, tajanstvene morske ribe koje gutaju bocu s pismom… Zabilježio je sve te doživljaje i tako je nastala ova knjiga.
Čudnovati svjetski putnik
Dječak poznat kao Zimski Leptir pisao je pismo svom djedu Bradonji Brkiću. Čestitao mu je stoti rođendan i molio ga da mu pošalje zeca, goluba i lješnjaka. Napisao je adresu “mome dobrom djedu”, a poštar je proslijedio pismo nekom šoferu koji je išao u tom smjeru. Šofer je mislio da je to pismo za njegovog djeda pa ga je poslao po jednom dječaku u Ulcinj. Dječak je putovao s pismom u džepu, ali mu je ono ispalo i ostalo samo na pijesku. Pronašli su ga dječak i djevojčica koji su, pročitavši adresu, zaključili da je pismo za njihovog djeda. Počeli su se tući i svađati, pa im pismo uzme jedan stariji dječak koji je zaključio da je pismo za njegovog djeda koji se trenutno nalazi u Veneciji. Poslao ga je po jednom slikaru koji je upravo kretao u Veneciju.
Nakon što je stigao u Veneciju, slikar je zaboravio na pismo i djeda. Pismo je izgubio izlazeći iz parobroda gdje ga je pronašao jedan engleski dječak turist, koji je preveo adresu uz pomoć rječnika. Poslao je pismo svom djedu na Sjeverni pol, predavši ga jednom mornaru koji je kretao u lov na kitove. Mornar je došao do Sjevernog pola i tražio djeda te je ubrzo spazio nepoznatog čovjeka. Saznao je od njega da je djed na Južnom polu, a onda je s njim prokockao sav novac koji je imao. Predao mu je pismo da ga odnese na Južni pol, ali ga je ovaj izgubio u argentinskoj ravnici.
Tamo ga je našao sin jednog čovjeka iz Dalmacije. Odlučio je poslati pismo u Jugoslaviju pa je zamolio jednog mornara da ga dostavi. Međutim, njega je uhvatila strašna bura koja mu je potopila brod pa je stavio pismo u staklenu bocu, čvrsto je začepio i bacio u more. Bocu je progutao morski pas koji je ulovljen u Koreji. U stomaku su mu pronašli bocu s pismom, a mornar je krivo preveo “adresu” misleći da je to pismo za njegovog brata koji se borio u engleskoj vojsci. Zamolio je jednog vojnika da nekako uruči pismo njegovom bratu kojeg su Kinezi zarobili i odveli u Kinu. Odluči mu pomoći kineski čuvar, ali njega premjeste u Indiju gdje mu je pismo ukrao jedan čarobnjak te ga odnio u jugoslavensko veleposlanstvo u Indiji.
Iz veleposlanstva pismo pošalju po kuriru natrag u Beograd. Kurir je do Beograda putovao vlakom i da ne bi zadrijemao, čitao je dječakovo pismo koje mu je vjetar odnio kroz otvoreni prozor, taman dok je prolazio kraj sela Kokošje Pogibije. Pismo je palo baš pred kuću dječakovog djeda koji je taj dan proslavio svoj stotinu i prvi rođendan. Smiješio se prepoznavši rukopis svog unuka, misleći kako se on zabunio za čitavu godinu. Iznenadio se što njegov unuk nije platio ni marku za pismo, a nije mu bilo jasno nikako je pismo uopće došlo do njega s tako manjkavom adresom.
Ipak, poslao je unuku Zimskom Leptiru zeca, goluba i dosta lješnjaka. Pismo je poljubio i stavio pod svoj jastuk. Otada sanja čudnovate snove o gondolama, ledenom polu, ribama, morskim psima, Kinezima i magarcima. Jednom je čak sanjao da se našao u donjem gradu gdje mu je sveta krava pojela novu novcatu šubaru.
Doživljaji čiča Zimonje
Čiča Zimonja svake godine drsko zavlada čitavim krajem: okuje rijeku, štipa djecu za uši, izaziva policajce i kosture u muzeju, donoseći ljutu zimu. Najbolje je raspoložen u siječnju, kada vijori snježnom zastavom, ali čim sunce malo ojača, Zimonja se uznemiri. Sada je uznemiren jer ga čeka borba s mladim junakom Proljećem. Raspitao se kod sjevernog vjetra je li primijetio kakve sumnjive događaje, a sjeverac ga je izvijestio da je vidio lastu i dječaka koji nosi visibabu. Uplašio se Zimonja i toga što se sjevernom vjetru bunda od inja iskidala. U strahu od juga i proljeća, odluči sa sjevercem napisati strašnu opomenu vrhu planine, kojom se zabranjuje prelazak proljeća i juga. Kao nagradu hvatačima nude tri mjeseca zimovanja, bundu od inja i dozvolu za igranje u snježnoj oluji. Prvi koji je pročitao objavu bilo je samo sunce koje je otopilo sav led i samu objavu. Cijeli kraj je zamirisao, a čiča Zimonja i vjetar sjeverac odlučili su otići u Sibir. Tamo su im pokrali njihove bunde pa su iduće godine ostali bez snijega. Piscu su povjerili da ove godine putuju u Norvešku jer se tamo ne krade.
Doživljaji jednog čvorka
Čvorak skitnica upitao je vrapca zašto nema grožđa u ovom kraju, a vrabac mu nije znao odgovoriti na to pitanje. Gavrani im je objasnio da je grožđa bilo u prošlosti, ali njih dvojica su mislili da je to neko mjesto pa je gavran odletio, ne želeći više razgovarati s neznalicama. Mislili su da gavran laže pa su otišli upitati vola gdje pronaći prošlost. Vol uputi čvorka u blizinu štale, gdje mu je majka govorila da je u prošlosti bio tele. Putem do tamo, čvorak je upitao hrasta za put u prošlost. Hrast mu nije znao odgovoriti jer je on u prošlosti bio mali žir. Pretpostavlja da se prošlost nalazi na brijegu jer je on tamo boravio u svojoj prošlosti. Hrast je žalio što nema dječaka da ga upitaju, ali dječak je odrastao, junački je branio zemlju protiv Kara-Mustafe i na kraju poginuo.
Čvorak odluči odletjeti na brijeg s tvrđavom na vrhu gdje je živio dječak. Tamo pronađe povjesničara koji je oživljavao prošlost. Obećao je čvorku da će mu tako dobro dočarati prošlost da će moći vidjeti Horacija koji je također volio grožđe. Čvorak je mislio da je Horacije bio ptica, ali povjesničar mu je objasnio da je to pjesnik. Čvorak je i dalje želio vidjeti Horacijevo grožđe iz prošlosti pa se spustio na povjesničarevo rame. Tako su zajedno krenuli na fakultet gdje je povjesničar držao predavanja, oživljavajući prošlost. Čvorak ga je nestrpljivo slušao, čekajući priču o Horaciju i njegovom grožđu. Vrabac s početka priče još uvijek stoji na istom mjestu, čekajući čvorka.
Šarov u zemlji bajki
Stara bajka priča o čarobnom psećem selu do kojega su psi davno zaboravili put pa ga danas vide samo u snovima. Jedino Mjesec zna gdje se ono nalazi, zato ga puno pasa uvečer pita da im kaže gdje je. Sanjao je često tom selu i pas Šarov. Živio je u dalekoj zemlji gdje nije čuvao životinje, nego je pomagao jednom slijepcu pa si je umislio da je puno pametniji od ostalih pasa.
Jednog dana na vašaru skupilo se mnogo slijepih, gluhonijemih i drugih invalida, ali i ljudi koji su glumili svoju bolest kako bi mogli živjeti od pomoći drugih. Lažni gluhonijemi čovjek i lažni slijepac prvi su vidjeli dolazak gradskih stražara pa su se bojali da će ih baciti u zatvor ako otkriju njihove laži. Stražari su zatvorili puno lažnih bolesnika, a onda su se okomili na Šarova i njegovog gazdu slijepca, koji im je objasnio da on vidi samo ušima i dodirom. Poslali su ga u starački dom, a njegovog psa su htjeli ubiti, ali slijepac ih nagovori da ga puste na slobodu.
Šarov je odlutao u potrazi za čarobnim selom pasa. Nakon dugog hodanja, našao je tablu na kojoj je pisalo da ulazi u zemlju bajki. U njoj se ne smije ničemu čuditi, gaziti patuljke, mora se čuvati od divova, a od prijevoznih sredstava bi trebao upotrebljavati leteći ćilim, pticu, metlu i čizme od sedam milja. Stan i hrana bili su u krčmi na kokošjim nogama, a prilikom kupanja, trebalo se čuvati zmajeva. Također, treba se priviknuti na glavu u torbi jer je ova zemlja samo za odvažne i nemirne. Čuda ne smiju prenositi na običnu zemlju, a drugovi se ne smiju izdavati. Prvo je u zemlji bajki pronašao mišje, mačje pa tek onda je došao do psećeg sela, opasanog bedemom šunki. Nakon što je Šarov ušao u pseće selo, našao se na sudu gdje su razgovarali o njegovim dobrim i zlim djelima. Odluče ga zatvoriti među divlje mačke, ali se njegov branitelj sjetio njegovog junaštva kada je obranio svoga gazdu od vukova. Ostao je u psećem selu, odakle se i danas kradom izvuče u šetnju po običnoj zemlji.
Strašni zmaj
Strašni zmaj stanovao je na planini, o čemu svjedoči puno iščupanog drveća, česti šumski požari, tutnjanje dok zmaj bježi u svoju pećinu, šuškanje njegovih krila i šumar koji uvijek sa sobom vodi kako bi li ga ovaj zaštitio. Zmaju je bilo dosadno pa je često razgovarao s medvjedom, vjevericama i vukom. Nekad je iz zabave plašio stare ugljenare i drvosječe, ali ovi novi drvosječe s motornim pilama nisu se ni obazirali na njegove pokušaje plašenja.
Zmaj je odlučio otići s planine na dalek put. Uplašio se vlaka koji je digao dim i iskre pa je zaspao na rubu jednog aerodroma u kukuruzima. Uplašio se leta aviona pa pobježe u guste konoplje gdje je upoznao strašilo koje mu je objasnio da se ljudi više ne boje zmajeva. Zmaj je odlučio uplašiti dva dječaka koja su upravo pravila zmaja od papira i pričali kako se jučer pokidali jednog velikog zmaja koji ih je naljutio. Zmaj se uplašio i njihove priče pa se spustio u dvorište crkve i pokucao crkvenjaku na prozor. Zapitao je može li kod njega naći kakav posao, a on ga je poslao seoskoj vračari. Vračara ga je primila u svoju kuću i zamolila ga da pomete dvorište. Ali zmaj je učinio štetu jer je napravio silan vjetar dok je pokušavao otpuhati smeće iz dvorišta. Vračara je odlučila tužiti zmaja sudu. On pobjegne, ali je svugdje bio loše sreće. Kod mlinara je otpuhnuo vjetrenjaču, u cirkusu izazvao požar, a vidjevši da se ne može natjecati s ljudskom pameću i snagom, zmaj odluči otići u veliku i prostranu zemlju priča na kraju svijeta.
Nasamareni vodeni đavo
Stari čiča pokušavao je uvjeriti mladog inženjera da đavoli postoje te da se jedan nalazi ispod njih, u zapjenjenoj planinskoj rijeci. Svaki dan točno u podne, javlja se vikom pa su po njemu svi namještali sat. Inženjer i dalje nije vjerovao da je to đavolje djelo, pa mu je čiča ispričao da on svako proljeće razvali drveni most na rijeci, povlači prolaznike za noge, glođe kamenitu obalu za vrijeme poplave, čupa drveće i radi štetu. Inženjer ga je želio upregnuti da radi nešto korisno, ali čiča je bio protiv toga. Inženjer je objasnio starom čiči da je on to već prije radio, pa mu je obećao pokazati kako to radi. Inženjer je izračunao i poslao veliki broj radnika koji su počeli praviti putove, betonirati obalu i dizati ogromnu branu preko cijele rijeke, kako bi napravili mišolovku za vodenog đavla. Čiči nije bilo jasno kako inženjeru nije potreban mamac, a ovaj mu je objasnio da se vodeni đavo najviše voli igrati radnim kolima i mašinama, nesvjesno obavljajući razne poslove. Objasnio mi je da se to zove hidrocentrala, a ovaj je bio oduševljen kako je inženjer uspio nasamariti đavla. Stari čiča je onda odlučio poslati svog unuka u školu, kako bi i on postao inženjer koji lovi vodene đavole.
Učitelj, razbojnik i ptice
Iza jedne ogromne, čudne šume nalazila se još čudnija škola u kojoj je radio jako dobar učitelj koji je volio svu svoju djecu. Jedne večeri, posjeti ga lovac na ptice, nezadovoljan njegovim radom jer djecu nije odgojio kako treba. Jedan njegov bivši učenik postao je razbojnik koji je lovcu ukrao mreže i zamke potrebne za lov. Učitelju je bilo krivo pa je otišao u šumu tražiti svog zločestog učenika. Sjetio se njegove krađe oraha i lješnjaka još dok je bio dijete, ali odluči ga pronaći, unatoč upozorenjima ostalih stanovnika šume.
Pronašao je razbojnika i pitao ga zašto krade, a on mu je ispričao da je istukao jednog crkvenjaka zbog lova na golubove, jednog popa koji je kuhao čorbu od golubova pa su ga panduri htjeli zatvoriti, a on je pobjegao u šumu. Učitelj ga je ponovno natjerao u školu da se malo popravi. Djeca su ga lijepo prihvatila, ali prvo ga je trebalo ošišati da pristojno izgleda. Razbojnik se uspio potući s brijačem, ali ga je njegova majka u tome spriječila pa se on posramio.
Razbojnik se teško privikavao na život u školi, svako malo radeći probleme. Učitelj je zvao njegovu majku na razgovor, a ona mu je oduzela sve igračke, nakon što je počeo tući ostalu djecu. Djeca su ga ipak branila pred mamom i nagovorila je da mu vrati njegove igračke koje je upotrebljavao za bolju namjenu – sjekirom i nožem je napravio kavez za golubove i kućice za ptice, a puškom je pobio vukove koji su prijetili seljacima. Svakom učeniku je poklonio šubaru od vučjeg krzna, a učitelju i bundu od medvjeda. Razbojnik je postao dobar i miljenik cijele škole. Na kraju školske godine dobio je odlične ocjene i na poklon knjigu o carstvu ptica. Odlučio je uloviti lovca na ptice do početka sljedeće školske godine, kako bi ga spriječio da dalje hvata ptice, ali nije uspio. Učitelj je poslao vranu da ga ode malo potražiti po svijetu, ali razbojnik je nestao zauvijek, iako su ga djeca još dugo očekivala.
Mjesečev gost
Dječak Mali Vučić živio je sa svojim poočimom, starim čobanom, kojemu je pomagao oko ovaca. Često je plakao za svojim pokojnim roditeljima, a na njegov deseti rođendan iza drveća mu se pojavi i obrati Mjesec, koji mu je obećao za poklon okititi čitavu prirodu. Probudio je sve vjeverice u šumi kako bi orasima i lješnjacima darivali dobrog dječaka, a pojavio se divlji mačak noseći mu pero fazana. Nakon toga, Mjesec pozove zečeve koji su se igrali s mališanom. Čak su i zvijezde priredile utakmicu u klizanju na noćnom nebu. Jedan oblak htio je obradovati dječaka pa ga je pokušao zagrliti, ali neuspješno, samo zbog svoje mladosti i neiskustva. Tako je Mjesec cijelu noć dovodio goste malome dječaku za rođendan, dok ovaj nije čvrsto zaspao na pragu kolibe, sretan. Ujutro starac čobanin probudi dječaka i pokloni mu mrko čupavo mače koje je ulovio posebno za njegov rođendan.
Brko i Šmrko
Dva susjeda, Brko i Šmrko pošli su u rat. Šmrko je bio praznovjeran pa je prije polaska otišao seoskom vračaru i zamolio ga da mu načini amajliju za zaštitu od nevolja. Vračar mu je dobro naplatio amajliju, iako ga je prevario i stavio u krpu magareća kopita. Šmrko se pohvalio Brki i pitao ima li on kakvu amajliju. Brko je imao samo vunenu pletenu kapu koju mu je isplela majka. Šmrko se smijao njegovoj kapi, ali je majka dok je plela, šaputala bezbroj lijepih želja i savjeta svom junaku. Krenuli su tako u boj, svaki sa svojom zaštitom. Brku je stalno pratio majčin glas iz kape, govoreći mu samo lijepe stvari, dok su njegovog prijatelja magareća kopita samo vrijeđala. Šmrko je obeshrabren brzo pobjegao s bojnog polja, a Brko je branio svoju zemlju, sve dok ga nisu ranili. Dok su ga bolničari stavljali na nosila, začuju staru kapu kako ih opominje da budu pažljivi. Iako su se smijali i ljutili zbog opominjanja stare kape, Brko im objasni kako kapa ima čudotvornu moć jer je njegova majka u nju uplela svu ljubav i brigu za sina. Šmrko se zavukao negdje u napuštenu medvjeđu jazbinu i nikada ga više nisu vidjeli.
Družina junaka – dječja zvjerinja igra u pet slika
Prva slika
Prva slika odvija se u šumi kod velike bukve, ispod koje sjedi sudac lisac, mudrijaš. Životinje mu dolaze žaliti se. Prvi dolazi medvjed koji se žalio na dječake koji su pokupili sve šumske jagode u šumi za ranjenike i pjevali su prkoseći medi. Lisac je zaključio da je to uvreda kneza i vlasti, pa je zapisao dječake u crnu knjigu.
Nakon mede došla je vjeverica žaliti se na dječake koji su pokupili sve lješnjake i orahe za ranjenike. Vjeverica je imala gavrana za svjedoka koji je potvrdio da se kolovođa dječaka, imenom Prpić, penjao po granama. Lisac je zabilježio i njenu pritužbu.
Nakon toga došao je zec koji se žalio na dječake koji su ga toliko uplašili da je bježeći poderao devet pari opanaka. Tražio je naknadu za pretrpljeni strah u iznosu od pet glavica kupusa i jednog tovara djeteline. Nakon zeca, došao se požaliti i vuk, također na dječake zbog nošenja oružja bez dozvole. Uplašili su ga puškom pa je skoro polomio noge.
Druga slika
Radnja se odvija pokraj vodenice
Lisac pokušao namamiti pijetla bijelom pšenicom kako bi ga pojeo. Pritom se raspitivao za psa Šarova. Saznao je da je pijetao od dječaka naučio da se liscu ne može mnogo vjerovati i da je pas cijele dane provodio s njima. Uskoro su se pojavili dječaci, praćeni psom Šarovom pa lisac pobježe, a dječaci su se dogovarali da će presjeći Švabama telefonske žice u blizini logora, ne bi li tako pomogli vojsci u oslobođenju njihove zemlje. Pričali su o narodnim junacima.
Pas i pijetao su slušali njihove priče pa odluče pomoći dječacima. Pijetao je bio ljut na Švabe koji su pokrali sve kokoši iz njegovog kokošinjca, a pas je samo želio malo mira da se naspava. Posjeti ih mačak koje reče kako je ljut na miša jer ga je, dok je drijemao na straži, povukao za brkove i nazvao fašistom. Spustila se noć, a dječaci su se vratili domovima gdje su se dogovorili sastati prije nego krenu u akciju rezanja žica.
Treća slika
Vuk, medvjed, vjeverica i zec čekali su dolazak dječaka ne bi li se osvetili za sve pretrpljene strahove. Lisac je prvi primijetio da vode i psa sa sobom. Dječaci su odlučili malo se odmoriti jer su već blizu ceste. Vuk ih je pokušao preplašiti, ali oni se nisu bojali ni njega ni medvjeda. Nakon što su životinje čule da dječaci o njima jako lijepo pričaju, odluče povući svoje optužbe. Sova se javila iz šume, a nakon što su se malo odmorili, dječaci su krenuli dalje. Vuk je poželio ubiti zeca nakon što ga je ovaj nazvao špijunom, ali medvjed je navalio na njega i istukao ga uz pomoć zeca i vjeverice.
Četvrta slika
Lisac je oprezno prišao kako bi promatrao dječake koji odlaze po dvojica u patroli, kako bi vidjeli prijeti li im opasnost od Švaba i njihove straže. Pas Šarov nanjušio je lisca i otišao, a oni počnu sjeći stupove na kojima su njihovi prijatelji kidali žice. Srušili su dva stupa prije borbe u kojoj je vojska napala švapski logor. U međuvremenu, Šarov ulovi lisca koji se izgovarao da je došao ponuditi dječacima svoju pomoć. Dječaci su se vratili u selo, a vojska postavila zasjedu Švabama, iznenađeni porušenim telegrafskim stupovima i presječenim žicama.
Peta slika
Na ledini pored vodenice pijetao se probudio i kukurikao, a pas Šarov stao pripovijedati što se desilo te noći: kako je zarobio lisca i svezao ga u mlin. Pijetao je otišao u mlin nalupati lisca zbog pojedenih kokoši, a ovaj mu je lagao da je odlučio otići u manastir i posvetiti se. U tom periodu, dječaci koji su na jutrošnjoj smotri proglašeni udarnom desetinom zbog uspjele akcije na neprijateljske telefonske veze, proglasili su i Šarova udarnikom, iako ih je ostavio dok je trčao za liscem. Pioniri su pročitali pismo pohvale koje su dobili iz štaba vojske, a vojnik koji je donio pismo, obavijesti ih da je i vuk poginuo tijekom akcije. Mačak Brkonja ih sve zamoli neka se stišaju jer mu plaše miševe, a dječaci pođu na zasluženo kupanje.
Branko Ćopić biografija
Branko Ćopić rođen je u Hašani kod Bosanske Krupe 1915. godine. Još kao dijete ostao je bez oca, stoga su za njegov odgoj bili zaduženi majka i djed. Osnovnu školu završio je u Hašani, a nižu gimnaziju u Bihaću. U Banja Luci je krenuo u učiteljsku školu, ali ju je nastavio u Karlovcu, a završio u Sarajevu. U Beogradu je kasnije završio Filozofski fakultet.
U vrijeme studiranja počeo je pisati za beogradski dnevni list Politika, gdje je objavio puno svojih priča. Nakon rata, bio je urednik Pionira, a od 1951. godine svoj život je posve podredio književnom radu.
Kao književnik, pisao je romane, pripovijetke i poeziju. Svoje prve pripovijetke posvetio je svom zavičaju. U njima opisuje živote običnih ljudi, baziranih na svakodnevici života u Bosni. Te priče objedinjene su u zbirkama “Pod Grmečom” i “Borci i bjegunci”.
Njegov prvi roman “Prolom” svjedočanstvo je piščeve vizije rata. Nakon tog romana objavio je cijeli niz književnih djela koja govore o Partizanima i ratu. Pripovijetke su mu bile prožete humorom koji je obuhvatio sve, od ironije do satire. Ipak, njegova najpoznatija djela su ona posvećena djeci i djetinjstvu. Dječje priče objedinio je u zbirke pripovijetki “U carstvu medvjeda i leptirova”, “Priče ispod zmajevih krila” i “Orlovi rano lete”.
Branko Ćopić gotovo cijeli život živio je u Beogradu, sve do tragične nesreće 1984. godine kada je smrtno stradao.

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi