Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

EVOLUCIJA ŠKOLSTVA: OBRAZOVANJE U ANTICI I OBRAZOVANJE U MODERNOM DOBU

Proučavajući obrazovanje u prošlosti uviđamo sljedeće: Svrha obrazovanja u antici bila je obrazovati lijepog i dobrog čovjeka, dobrog govornika, hrabrog ratnika, čestitog građanina, mudrog i obrazovanog vladara.
U srednjem vijeku svrha se usmjeravala na učenost i čestitost, strogost, poslušnost, molitvu i rad.
Devetnaesto je stoljeće obrazovanjem težilo ka razvoju svestrano harmonično–obrazovane osobe, građanina demokratu, dok se u dvadesetom stoljeću pojavio zahtjev ka razvoju sveobuhvatne osobnosti. Istraživao se i poticao razvoj darovitosti, samostalnosti, kritičkoga mišljenja, te ravnopravnosti. Kraj 20. stoljeća obilježen je i raskorakom između potreba društva i onoga što daje škola.
S obzirom na to da se obrazovanjem u vremenu u kojem živimo zahtijeva više nego ikada pitamo se: Kako živjeti i djelovati u društvu brzih društvenih promjena koje direktno utječu na obrazovanje, njegove sadržaje i ciljeve?
Nadalje, kako obrazovanje usaglasiti sa sve intenzivnijom mobilnošću, migracijama stanovništva, informacijskim društvom i visokom tehnologijom?
Historijsko je mjesto nastanka pojma obrazovanja otprilike nastanak modernoga građanskoga društva koji se protivio ekonomskom utilitarizmu svoga vremena.
Mnogi ugledni pedagozi bavili su se terminima obrazovanja, ali pod utjecajem politike određenoga društva.
Početno obrazovanje isključivo elite zamijenilo se s obrazovanjem građanske klase, a zatim i naroda, čime je omogućen presedan u historiji.
Neohumanisti su, na čelu s Wilhelmom von Humboldtom, zahtijevali opće ljudsko obrazovanje koje je postalo u početku povlastica građanske klase. Nadalje, Georg Kerschensteiner formulirao je tezu da je općeljudsko obrazovanje za radnike moguće, ali samo kroz stručno obrazovanje. Formulacija obrazovanja korištena je za određenu ciljnu predodžbu.
Reviziju neohumanističkog pojma obrazovanja proveo je Eduard Spranger. No, nove teorije obrazovanja postajale su nužno ideologijom, bez kvalitetnih promjena.
Pokušaji primjene znanstvene metode na proučavanje obrazovanja datiraju od njemačkog filozofa Johanna Friedricha Herbarta koji je zahtijevao primjenu psihologije na umjetnost podučavanja.
Max Wundt, također, svojim je radom "Principles of Physiological Psychology" značajno utjecao na obrazovanje 20. stoljeća. U knjizi "The Principles of Psychology", William James navodi da je svrha obrazovanja organizirati dječije sposobnosti upravljanja kako bi se prilagodili socijalnoj i fizičkoj okolini. Također smatra da je potrebno probuditi i širiti interese jer su oni prirodno polazište poduke, a učitelj je taj koji treba pomoći obrazovanju pojedinaca i društva.
Unaprjeđivanju dječjega razvoja, motivacijom i teorijama učenja bavili su se Edward L. Thorndike, John Dewey i Sigmund Freude koji su svojim smjerovima i teorijama ponudili nove osnove obrazovanja.
Dakle, oni navode važnost interesa i motivacije u "buđenju" djeteta te potiču njegov razvoj prema osobnim etapama.
Nasuprot različitih progresivnih pravaca u obrazovanju 20. stoljeća, snažni se glasovi zalažu za starije tradicije. Tako esencijalisti naglašavaju ljudska iskustva za koja vjeruju da su neophodna za ljudski život danas i u svako doba. Adler traži povratak ka obrazovanju fiksiranog po sadržaju i cilju, Hutchins povratku na kultiviranju intelekta, a rimokatoličko obrazovanje uzima Boga kao nepromjenjivu osnovu djelovanja.
Tri su stvari koje upravljaju razvojem obrazovanja 20. stoljeća: dijete, nauka i društvo. Upravo je to temelj pokreta tzv. progresivnog obrazovanja. Novi programi spajaju učenje i igru te sposobnosti djeteta stavljaju u prvi plan. Tako Dalton plan predstavlja pionire individualiziranog učenja, Winnetka plan vođen je dječjim ciljevima i njihovim sposobnostima dok Gary plan utemeljuje školu koja obuhvaća rad, učenje i igru na svim stepenima obrazovanja.
Različite aktivnosti, projekti i istraživanja postaju temelj obrazovanja.
"Neki od trajnijih efekata pokreta vide se u programima aktivnosti, imaginativnom pisanju i čitanju, projektima u vezi sa zajednicom, fleksibilnom razrednom pros- toru, dramskim i neformalnim aktivnostima, istraživačkim metodama učenja, sistemima samoprocjenjivanja i programima za razvoj građanskog prava i odgovornosti u školskim sistemima diljem svijeta." (Dobrota, 2000, 11)
U vrijeme kada su misao i tehnologije iznimno uznapredovale, odgojno–obrazov- ni sistem suočen je s brojnim zahtjevima koji se pred njega postavljaju. Klasična nastava unutar postojećeg odgojno–obrazovnog sustava nije dovoljno djelotvorna i nudi često samo knjiška znanja. Učenik pasivno sudjeluje u školskim, a kasnije životnim situacijama.
Obrazovanje u kojemu je aktivnost učenika još uvijek sporedan faktor ne postiže očekivane rezultate, a nedovoljna pripremljenost učenika za daljnji nastavak školovanja i nesnalaženje prilikom suočavanja sa životnim situacijama postaje ključni problem.
"Ljudi su danas rastrgani između globalizacije čije manifestacije gledaju oko sebe, te svoje potrage za korijenima, referencijama i osjećajem pripadništva. Obrazovanje se danas više nego ikad mora suočiti s tim problemom, u doba dok se svjetsko društvo rađa u mukama: obrazovanje je u srcu razvitka i pojedinaca i zajednica; njegovo je poslanstvo omogućiti svakome od nas, bez iznimke i u potpunosti, razviti sve naše talente i ostvariti naš stvaralački potencijal, uključujući i odgovornost za vlastite živote i postignuće određenih ciljeva." (Delors, 1998, 18–19)

Obrazovanjem bi svakako trebalo pokrenuti i usmjeriti mišljenje i djelovanje učenika te omogućiti razvoj specifičnih učenikovih potencijala kao i potaknuti njegov kompletan razvoj. Razvoj genetski određenih potencijala omogućit će mu isticanje ali i integriranje u društvo s ciljem usvajanja zajedničkih kulturnih vrijednosti, razvijanje samopouzdanja i potenciranja kreativnosti. Ostvarivši svoj potencijal, pripremljen je za posao i ulogu u društvu.
Nema dvojbe da novo doba internacionalizacije trgovine, informatičkog društva, znanstvenog i tehnološkog rasta donosi različite propozicije koje se odražavaju i na nastavni proces. Suvremeni svijet traži sposobnost, vještinu, stručnost, znanje, a učenicima putem obrazovanja to treba i ponuditi.

Pitamo se, zapravo, što učenici smatraju korisnim znanjem u stvarnom svijetu?
Ovo iznova aktualno pitanje potrebno je konstantno propitivati zbog promjenjivih okolnosti, okvira i uvjeta u kojima nastaju. Povezano je s kulturnim, socijalnim, naučnim, gospodarskim i mnogim drugim sastavnicama.
Odgovor na to pitanje dala su razna ispitivanja. Korisne vještine odnose se na: čitanje, pisanje, računanje, znanost i upotrebu računala.
Međutim, koje su vještine potrebne za uspjeh na radnom mjestu?
To su: pisanje, čitanje i kompjutorska pismenost.
Uspjeh u stvarnom svijetu danas je usmjeren i na dodatne vještine poput rješavanja problema, primjene znanja, rukovođenja i surađivanja.

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi