Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

Najbolja učiteljica u regionu ne podržava mirnu djecu

Željana Radojičić Lukić, koja je karijeru prosvjetnog radnika počela u BiH, a nastavila u Srbiji, prešla je put od seoske učiteljice do ulaska u finale najprestižnijeg svjetskog takmičenja za nastavnike.






Rijetki su primeri u Srbiji da se neki prosvjetni radnik nađe u fokusu pažnje medija, a da to bude pozitivna priča. Željana Radojičić Lukić, učiteljica osnovne škole “Milan Rakić” u Banji Vrujci kod Mionice, posljednjih nedelja uživa u svojih 15 minuta slave.
Ove godine je jedina iz regiona uspjela da se plasira među 50 najboljih učitelja svijeta na tradicionalnom međunarodnom takmičenju “Global teacher prize”, gdje je dospjela na prijedlog učiteljice iz Makedonije koja je na tom takmičenju bila par godina ranije. Iako joj nije prvo priznanje , vjerovatno je kruna u dosadašnjoj karijeri, priznanje za trud i probleme koje nosi breme pripadanja manjini koja svoj posao radi sa entuzijazmom i ne prestaje da se usavršava.
Idejni je tvorac projekta “Čarobno selo", svojevrsne učionice pod otvorenim nebom, kao i Festivala dečjeg stvaralaštva „Kreativna čarolija“. Autorka je nekoliko akreditovanih programa stručnog usavršavanja i više naučnih i stručnih radova. Završila je master studije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, gdje je sada  doktorand.

Razlika između škola u BiH i Srbiji

Počela je kao učiteljica u Bosni i Hercegovini, poslije završenog Učiteljskog fakulteta u Tuzli, da bi 1992., kada su tamo počeli sukobi, izbjegla u Srbiju i tu našla novi posao. Najprije u predškolskom obrazovanju, a potom u osnovnoj školi. Prelazak nije bio lak. Kako zbog odlaska, tako i zbog razlika u uslovima rada.
“Teško sam se u početku privikla na činjenicu da u Srbiji postoje izdvojena odjeljenja koja broje jako malo učenika. Dodatni problem bio je sistem nepodjeljene škole, gdje sam istovremeno radila sa đacima četiri razreda, dakle različitog uzrasta. Zaprepastila me je i neopremljenost tih školskih zgrada.
U BiH je sedamdesetih godina prošlog vijeka bila akcija koja se zvala “Hiljadu škola”, tokom koje su izgrađene savremene školske zgrade, koje su bile dobro opremljene, a odjeljenja su bila puna brojna, po 30 i više učenika. U mioničkom kraju, bila su mala odjeljenja, ispod 10 učenika”, priča učiteljica, koju prati fama da đaci ne žure s njenih časova čim čuju školsko zvono.
Neopremljenost škole, ali i rutina učiteljskog posla natjerali su je da pokuša da promijeni situaciju u kojoj se našla.
“Svako od nas polazi od toga da sebi nešto olakša. Ponavljati svake godine jedno isto gradivo, pritom pisati na tabli činjenice i zahtjevati od učenika prepisivanje u sveske i suhoparnu reprodukciju, je rutina koja čovjeka obeshrabri i natjera ga da se zapita: Hoću li ja stvarno do penzije ovako raditi?
I onda shvatiš da moraš da se mijenjaš, da radiš na tome da ti svaka generacija bude drugačija, da sa jedne strane svi ponesu funkcionalna znanja, ali da ih sa druge stiču uvijek na različite načine. Zato se ja trudim trudim da svoje metode prilagođavam njihovim potrebama, a ne da ih ukalupljujem i da sa svakim djetetom radim na isti način”.

Uspjeh se teško prašta

Iako spada u ljude koji ne vole rutinu, reklo bi se da je u državnoj službi to ugrožena vrsta. Mnogi koji plate primaju iz budžeta kao da ne žele da im neko kvari rutinu, a one koji to čine ponekad doživljavaju kao prijetnju, bilo zato što se boje da će direktor primjetiti da oni rade bolje i više, bilo zato što osjećaju to zalaganje kao neku vrstu pritiska da se i oni potrude malo više. I Željana je to osjetila na svojoj koži.
“Imala sam tu vrstu problema, ali tu imate više faza. Prvu karakterišu neka sitna ometanja, uz prateće kvalifikacije. Recimo, za mene se govorilo da sam radoholičar i da kod kuće nemam pametnija posla pa zato sjedim u školi. Poslije nekog perioda, kad stignu prvi rezultati i neko to primjeti, dolazi druga faza – ravnodušnost ili ignorisanje. Jednostavno se prave da ne postojite. I tek poslije te faze, kreće neko priznanje i vrednovanje, koje sam ja recimo u posljednje četiri godine dobila i u svojoj lokalnoj zajednici”.
Naravno, daleko od toga da su svi takvi. Imam kolege koje su uključene u te projekte sve vrijeme i bez njih ja ne bih ništa postigla. To je tim. Ali jako je teško uspjeti i opstati u maloj sredini, a ja cijelu Srbiju zovem malom sredinom. Uspjeh se jako teško prašta. Ali uprkos tome, ne treba odustati. Čovjek treba da zna šta mu je cilj – da li samo da prođe kroz svoj radni vijek ili da ostavi pečat kod učenika, da ga pamte kao nekog ko je ulagao u njih i dao sve od sebe da od njih stvori dobre ljude. Ako ti dobri ljudi postanu i uspješni građani svoje zemlje i nosioci promjena u budućnosti, onda je to trijumf učitelja i njegovog poziva”.
Od čipsa do dnevnika zdrave hrane
Za početak, riješila je da prostor u kojem je držala nastavu pretvori u “Učionicu iz snova”.
“Shvatila sam da ne mogu da čekam da mi država opremi školu i obezbjedi nastavna sredstva, već da je to moguće učiniti angažovanjem lokalne zajednice, privatnih firmi, roditelja...Željela sam da napravim podsticajno okruženje za nastavu i uspjela sam. Kad smo krenuli sa tim projektom “Učionice iz snova”, mnoga djeca su u školi imala ljepši ambijent, nego u svojim domovima. Sada se to promijenilo, malo se bolje živi”, objašnjava.

Učionica je bila samo početak. Smetalo joj je i što se učenici nezdravo hrane, pa je riješila i to da promijeni.
“Pošto moji đaci decenijama nemaju školsku kuhinju, mnogo me je rastužilo, kad sam uočila da neka djeca danima donose čips i druge grickalice za užinu. U početku sam apelovala na njih i roditelje da to ne rade, ali to nije urodilo plodom. Onda sam shvatila da se kroz neku obaveznu aktivnost možda može nešto promijeniti i tako je zaživio Dnevnik zdrave užine u kojem moji đaci svako jutro upisuju namirnice koje su tog dana pojeli za užinu. Na kraju nedjelje slijedi izvještvanje i analiza unjetih vitamina, proteina, ugljenih hidrata. Primjetila sam da to ima efekta jer su se roditelji malo više angažovali oko odabira namirnica za đačku užinu. Sama činjenica da znaju da učiteljica svako jutro obraća pažnju na užinu njihove djece, dovoljan je motiv", objašnjava svoju metodologiju.
"Postavila sam i uslov da barem tri dana mora biti takozvana “zdrava ishrana”. Kažem takozvana, jer ne insistiramo na organskoj hrani ili onoj koju kupujemo u prodavnicama zdrave hrane, već na namirnicama koje imamo u domaćinstvima, poput barenog jajeta, sira, kajmaka, mlijeka, domaćih proizvoda napravljenog od mesa od životinja gajenih u njihovim domaćinstvima. Djeca na selu čeznu za ishranom koja se primjenjuje u gradu, takozvanom brzom hranom, jer je to za njih privlačno i zato se oni pomalo stide svih onih namirnica koje imaju kod svojih kuća. Upravo zato je i potrebno sa djecom pričati o nezdravim namirnicima,  o aditivima koje sadrže pojedini proizvodi, ali i o tome koliko je zdrav hljeb koji im baka umjesi. Tako se kod mojih učenika stvorio neki takmičarski duh i oni imaju potrebu da se svakodnevno pohvale domaćim uštipcima ili voćem iz njihovog voćnjaka.”
Željana prati interesovanja svojih đaka i reaguje. Tako je kroz jedno pitanje o zastavama otkrila da njene đake, koji baš i nemaju puno mogućnosti da putuju, zanimaju druge zemlje i kulture.

“Za učenje je najbolji kontrolisani haos”

“Osmislili smo našu mapu svijeta, okačili je na zid, našili džepove, u njih stavili različite informacije, od jezika, naroda, naziva država, preko biljaka i životinja, do karakterističnih arhitektosnkih rješenja. Na mapu lijepimo razne stikere i učimo. Kad sam se vratila iz Dubaija obilležili smo i taj grad na mapi, a potom diskutovali o nazivu države u kojoj se on nalazi. Potom smo  istraživali koje su to karakteristične životinje i biljke tog podneblja, a onda gledali fotografije ljudi koje sam ja tamo slikala, različito obučene, pa pričali o tome”.

Činjenica da njeni učenici nemaju ni fiskulturnu salu njoj je bila podstrek da nađe alternative za izvođenje tih, ali i drugih časova. Tako je nastala ideja o ambijentalnoj učionici na otvorenom.
“Učionica je sve oko nas. Realizujem nastavu i na livadi, u voćnjaku, pored rijeke, u šumi. Sve se to može iskoristiti, samo je ljude često teško pokrenuti da izađu iz učionice”.
Na pitanje da li je to možda zato što djeci napolju mnogo toga može da odvuče pažnju, odnosno da li su djeca mirnija u učionici, odgovara: “Moji učenici nisu mirni, ni u učionici, ni izvan nje, jer učiteljica ne podržava mirnu djecu. (smeh) Tamo gdje su djeca mirna u učionici, tu se šuti iz straha. A tamo gdje postoji kontrolisani haos, tu se stiču funkcionalna znanja. Učitelj je koordinator, a oni su aktivni i misle o onome što rade.  Kada im podjelim istraživačke zadatke, oni su ubjeđeni da se igramo. I to je dobro. Učiti, a ne biti toga svjestan, je najsigurniji način usvajanja funkcionalnih znanja”.
Čarobno selo
Iz učionice pod otvorenim nebom kasnije se izrodio projekat “Čarobno selo”, po kojem je postala prepoznatljiva i van Mionice.


"Dugo sam, na svim stručnim skupovima na kojima sam imala priliku da učestvujem, propagirala ideju etno-eko škole pod otvorenim nebom. To je gotovo deceniju bilo samo na nivou ideje. Onda se desio konkurs Unicef-a u okviru velikog konkursa MDGF-a na koji je apliciralo Udruženje Kreativa u kojem sam angažovana. I tako je krenulo. Međutim, umjesto etno-eko škole koja nije mogla da se realizuje u školskom dvorištu, zbog nerješenih imovinsko-pravnih odnosa, napravili smo “Čarobno selo” na seoskom imanju”, objašnjava samo jedan od problema koji nastaju kada se kreativnost sudari sa okoštalim sistemom.
“Čarobno selo” je, kaže, ambijentalna učionica pod otvorenim nebom, gdje se koristi prostor cijelog seoskog imanja za integrisanje nastavnih sadržaja. Tu postoji mnogo neobičnih nastavnih sredstava, poput baštica, meteorološke stanice, sunčanog sata, solarne sušare, teleskop. Čarobno selo je dostupno, kako učenicima mioničkog kraja, tako i cijele Srbije, ali i zemalja regiona.
"Mada smo na pragu reformisanja postojećeg modela, nadamo se da će  "Čarobno selo" još dugo biti podsticajna sredina za učenje", dodaje.
Tako je “Čarobno selo” pored obrazovne, završilo i na turističkoj mapi regiona. U rad na projektu, uključeni su i studenti Učiteljskog fakulteta, ali i mlade žene sa sela, koje nemaju izvor prihoda. “One su obučene kao vile čarobnice, koje znaju neke vještine koje mogu biti zanimljive i edukativne za decu – od toga kako se muze krava, pravi kajmak, mjesi pogača, loži vatra na otvorenom i slične stvari koje mogu biti zanimljive deci iz grada”.
Problem je, međutim, što može da funkcioniše samo po lepom vremenu, negdje od aprila do oktobra, novembra, jer nema objekata zatvorenog tipa. A čini se ni zainteresovanih da pomognu da se to promijeni.

Kratak izlet u Ministarstvo prosvjete

Željana Radojičić Lukić prihvatila je 2014. godine ponudu da postane pomoćnik ministra prosvjete za predškolsko i osnovno obrazovanje Srbije, vjerujući valjda da je to mjesto odakle će moći da utiče da neki od njenih nastavnih metoda uđu u širu upotrebu. Za dvije godine koliko je provela na toj funkciji, stekla je, kaže, veliko i važno iskustvo, ali i shvatila neke stvari.
“Vidjela sam da bez jedne temeljne reforme samog ministarstva odnosno državne uprave ne možemo očekivati promjene koje mi nastavnici škola priželjkujemo – integrativnu nastavu, da imamo podsticajne, dobro opremljene učionice i da to ne zavisi samo od inventivnosti učitelja i nastavnika, već da bude standard. To bi značilo da u ministarstvo uđu ljudi iz učionica, koji suštinski razumiju potrebe zaposlenih u obrazovanju”, objašnjava.
Za razliku od tema koje se odnose na rad sa đacima, utisak je da nekako nerado priča o drugim iskustvima sa državnom birokratijom, koja se, kaže, čvrsto drži sistema koje su razvijene zemlje odavno napustile.
“Postoji disbalans u razmišljanjima onih koji “smišljaju i sprovode reforme” i onih u učionicama. Mi se fokusiramo i dalje na trendove koji su već prevaziđeni. Na primjer, američki sistem odbacuje testiranja, a mi stalno pojačavamo taj sistem testiranja, polugodišnja, godišnja, upis u srednje škole, završni ispit, sve testiranja, a savremeni svijet je shvatio da je to ćorsokak”, kaže, pojašnjavajući da sistem i dalje daje prednost “bubanju”, učenju napamet, nego razumijevanju onog što se uči i kasnijoj primjeni tih znanja.

Nerazumijevanje države

“Pokušali smo nešto preko Ministarstva prosvete, nije uspjelo, nismo dobili čak ni pomoć od naše opštine Mionica. Ali optimista sam, verujem da će se nešto promijeniti”, kaže sa neskrivenim optimizmom, navodeći da su se na takmičenju u Dubaiju mnogi interesovali za projekat “Čarobnog sela”, pa će se, vjeruje, možda iz tog interesovanja roditi i neka saradnja.
Kratki film kojim se predstavila na takmičenju “Global teacher prize”, počinje prizorima iz bivše Jugoslavije i rečenicom da je život u toj zemlji tada bio opušten, a učitelji poštovani u to vrijeme. Ponekad se čini da je to vrijeme davno prošlo i za djecu i za učitelje.
“Djeca sve manje žive u opuštenom okruženju, ako imamo u vidu taj brzi tempo života i tehnologiju koja nam je to donjela. Mi smo sad dostupni 24 časa, a roditeljsko nezadovoljstvo poslom i svakodnevna borba za egzistenciju prenosi se i na djecu, pa ni ona više ne mogu biti tako opuštena, kao nekad. Možda je to i normalno. Učitelj je u ono vreme bio jako poštovan. Kad sam počela da radim 1989. bila sam toliko ponosna i svakodnevno sam osjećala poštovanje zbog poziva kojim se bavim. Danas više nije tako. Skoro da izbjegavamo da u nekom društvu kažemo čime se bavimo, jer smo sada loše plaćeni, gledaju nas kroz loše, pojedinačne primjere negativnih dešavanja u školama i na osnovu toga izvode zaključke. Možda je u malim mjestima malo bolje, ali u velikim gradovima sve je manje poštovanja”.
Na pitanje da li je nešto fasciniralo od onog što je vidjela kod konkurencije na takmičenju, gdje su bili učitelji iz 37 zemalja svijeta, odgovara da jeste, ali u manjoj mjeri, jer je imala velika očekivanja.
“Ostao mi je utisak da mi na ovim prostorima, čini mi se, imamo veći kreativni potencijal. Možda i zato što nemamo novca, pa moramo da improvizujemo. Oni iz većih i razvijenijih zemalja, s druge strane, imaju sreću, ili je to stvar sistema, da njihove lokalne zajednice i države umiju da prepoznaju njihov trud i da podrže realizaciju novih ideja”, zaključuje “kreativna učiteljica”, što je još jedan od nadimaka koji je zaradila tokom karijere. Ne bez razloga.
Odabrao : PC Školarac TEAM

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi

EMOCIJE I BLISKOST