Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

PC ŠKOLARAC U NOVOM RUHU

PUT OD TABLICE DO TABLETA

U školu se i nekada išlo s ruksakom na leđima, samo što nije imao nacrtanog Mikija Mausa

Samo je pitanje doglednog vremena kada će osnovci na nastavu nositi tablet umjesto teka. Mnogima nije poznat oblikom sličan pribor koji se koristio dugo u školstvu sve do 1957. godine. Zvala se pločica ili tablica. Pločice su bile izrađene od tankoga sloja kamena škriljevca u drvenom okviru, a po njima se pisalo zašiljenim kamenčićem  koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj je strani pločice crvenim linijama bilo označeno polje za pisanje slova i tekstova, dok su na drugoj strani bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i pismeno računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu (to je bila prirodna morska spužva!) i suhu krpicu radi brisanja i sušenja pločice. Bile su uglavnom standardne veličine - najčešćeg zaslona 27 x 18 cm (izračunajte sami dijagonalu i pretvorite u inche...).






Na njima su se čak pisale i zadaće, pa je jedna od đačkih pakosti bila izbrisati nekome kućni rad (spužva je imala „delete" funkciju). Historičari školstva drže se tvrdnje da je vještina pisanja razvijena na kamenoj pločici izazivala  brojne teškoće učenicima prilikom prelaza na pisanje olovkom po papiru (osobito perom i tintom) pa se zbog toga njihova primjena postupno ograničavala na početne razrede osnovne škole u svladavanju početnoga pisanja. Razlog, zapravo, nije baš pedagoški: poslije rata nije bilo dovoljno papira pa je jedno vrijeme bio rezerviran samo za školske zadaćnice.

Poslijeratni osnovci imali su nekoliko velikih muka sa svojim školskim priborom: trebalo je olovku stalno šiljiti, a kod pisanja perom valjalo je paziti da se tinta ne prolije, iako su školske klupe imale udubljenja za tintarnice  (zanimljivo je napomenuti da su neka imućnija djeca imala nalivpera, ali ih nisu smjela donositi u školu). Još češće su se prolijevale male posudice s vodenim bojama. Jao onome ko bi zapackao „narodnu imovinu"-  pretpotopnu školsku klupu sa stotinu ureza. Likovni odgoj je zapravo bio najskuplji predmet: uz veliki crtaći blok s tvrdim papirima kome se na koricama kočio rimski broj 5 (V), đak je morao imati i jedan manji (broj 2 ili 3), zatim drvene i vodene bojice, a kasnije tempere u tubi, kistove, sjajni kolaž papir u boji, kit (isti s kojim su se kitali prozori!) i još kojekave "kerefeke" koje su postupno ulazile u školske programe.

Pernica je bila temelj đačkog pribora - načinjena od lakiranog drveta sadržavala je pisaljke, gumicu i oštrilo, često je imala tablicu množenja. Neke su imale tablicu ispisanu na poklopcu. To je vrijeme kad plastične mase nije uopće bilo u školama, a zanimljivo je da se prvi plastični predmet u razredima pojavio u obliku male čizme koja bi se natakla na tupi kraj olovke - to je bila nekada „fora". Dugo godina prosvjeta je bila alergična na pojavu hemijske olovke (nisu se njima moglo pisati tanke i debele linije), a u cilju čuvanja udžbenika učenici su morali umetati knjige i teke u plavi pak - papir dok se nisu pojavili plastični prozirni okviri.

Sav navedeni i nenavedeni školski pribor (npr. papuče, patike za tjelesni..) valjalo je smjestiti u školsku torbu koja je proživjela nevjerojatne transformacije. Neposredno poslije rata  mogli su se često vidjeti sivomaslinasti ili smeđi ruksaci na đačkim leđima. Mnoge su nosili prije njih vojnici, a naslijedila sirotinja. Dolaze poslije toga torbe bez remena za leđa, kakve su nosili i činovnici, a ove opet nasljeđuje najgori mogući dizajn: plave i zelene plastične nakaze sa zipom i pretincem sa strane, teško su se držale, a brzo derale. Kasniji sve veći izbor rasplinjava modu, pa je nastalo pravo šarenilo đačkih torbi koje se posljednjih desetljeća unificiralo opet u - ruksake. Ovaj put su šareni i imaju naslikane kojekakve Miki Mause da bi bili skuplji.

Mnogi đaci ispomagali su svoje neznanje šaptanjem, prepisivanjem ili "švercom" - komadićem papira ispisanog formulama ili tekstovima, ovisno o predmetu.

Đaci vjerojatno još i dan danas, unatoč napretku tehnologije, slušaju kako profesor prijeti prije pisanja testa: "Papir na klupu i bez prepisivanja, bez šverca i nemojte da neko šapće!". Neće proći mnogo vremena kad će to zvučati ovako: "Tablet na klupu, bez memory-stickova, bez mobitela i nemojte da se netko priključuje na internet!".Izgovor za nenapisanu zadaću će glasiti: "Napisao sam je, ali mi je kolega kliknuo delete!".

LAJKAJTE NAS NA FACEBOOK-U

FACEBOOK

CD PC ŠKOLARAC

PREUZMI BESPLATNU APLIKACIJU

Popularni postovi

ŠTA JE FOTOSINTEZA?